Teodozije II.
Izvor: Wikipedija
Teodozije II, bizantski car vladao (408 - 450)
Teodozije je bio sin cara Arkadija i carice Eudokije,a rodio se u travnju 401. godine. Rođenje prijestolonasljednika je s radošću dočekala carska obitelj i stanovnici Carigrada, jer je to bio prvi sin kojeg je carica rodila. Teodozije je kršten i okrunjen za cara u siječnju 402 godine. Car je primio klasičnu naobrazbu, izvrsno je gvoorio grčki i latinski jezik, a izvori navode da je iskazivao veliku žeđ za znanjem. Nakon smrti oca 408. godine, Teodozije je naslijedio krunu, a regentsku vlast je obnašao prefekt pretorija Antemije. Mladi je car prošao vojnu obuku, te naučio mačevanje, jahanje, a vjerojatno i druge vještine. Njegova sestra Pulherija je vodila brigu o njegovom moralnom odgoju, a odgajala ga je u asketskom duhu.
Regent Antemije je popravio odnos sa Zapadnim Rimskim Carstvom. 409. godine su zapadni car Honorije i istočni Teodozije II zajednički obnašali dužnost konzula, a Antemije je poslao vojsku da pomogne obraniti Ravenu i Honorija od Vizigota. Antemije je odlučio bolje utvrditi Carigrad, pa je podigao Teodozijev zid. Antemija je na to posebice potakla hunska prijetnja. 414. godine Antemije nestaje s političke pozornice, jer je ili umro ili ga je car otpustio. Regentstvo je tada preuzela careva sestra Pulherija. Pulherija se još kao djevojka zavjetovala na vječno djevičanstvo, pa je imala i veliki moralni autoritet. Ona je u bratovo ime izdala zakone protiv Židova, pogana i krivovjeraca. Pogani više nisu mogli biti državni dužnošnici, niti služiti vojsku. Pulherija je bratu odabrala i suprugu. Bila je to dobro obrazovana, mlada i inteligentna Atenaida. Ona je prešla na kršćanstvo i kao carica uzela ime Eudokija. Carica je rodila kćer Liciniju Eudokiju, koja se vjenčala za zapadnorimskog cara Valentinijana III. Obje žene su se ubrzo sukobile želeći pridobiti cara na svoju stranu. Na kraju je pobijedila Pulherija, pa je carica morala napustiti metropolu.
Pulherijin je utjecaj vidljiv i na Efeskom koncilu 431. godine. Koncil je raspravljao o kristološkim pitanjima. Pod utjecajem carice oštro je osuđeno nestorijanstvo, a carigradski patrijarh Nestorije svrgnut s patrijarške stolice i prognan. On je naime naučavao da u Kristu postoje dvije odvojene prirode ljudska i božanska, te da se božanska priroda manifestirala tek nakon njegova rođenja. Zbog toga je naučavao da se Djevica Marija ne može nazivati Majkom Božjom (teotokos) već samo Kristorodicom (kristotokos). To je izazvalo nerede bijesnog naroda, koji je ustao u Marijinu obranu.
[uredi] Vanjska politika
Carska vanjska politika se koncentrirala na tri pitanja: odnosi s Perzijancima, problem Huna, te uspostava ravnoteže na Mediteranu.
Perzijanci su 421. godine obnovili neprijateljstva s Rimom, no ubrzo su pretrpjeli više poraza na svim bojišnicama, te su pristali na stogodišnji mir, koji je potrajao do 502. Carstva su priznala međusobne granice i obvezale se da granice budu razvojačene. Veći su problem bili Huni. Oni nikada nisu imali jaku središnju vlast, pa nisu ugrožavali carstvo. No ubrzo je počeo proces ujedinjenja hunskih plemena, koji je vrhunac dosegao pod Atilom i njegovim bratom Bledom. Atila je zatražio udvostručenje godišnjeg danka, a car je na to morao pristati. Ponovno je iskoristio priliku dok je carska vojska ratovala protiv Perzijanaca i Vandala, da zatraži isto, a kada je car to odbio krenuo je u rat i porazio carsku vojsku. Dvor je morao pristati na povećanje danka, a 448 godine Atila je zatražio da se iznos ponovno poveća. Nemajući izbora car je pristao na te uvjete, no carska je riznica zbog toga bila ispražnjena.
