Iračko-iranski rat
Izvor: Wikipedija
Iračko-iranski rat je trajao od 1980. do 1988. godine. Vodio se između država Irak i Iran, ali u sukobu su sporadično sudjelovale i snage SAD-a.
Sadržaj |
[uredi] Početak rata
U rujnu 1980. godine Irak je, odgovarajući na niz okršaja u graničnom području, izvršio invaziju na naftom bogatu iransku pokrajinu Huzestan.
Do kraja tog mjeseca Irak je prekršio sporazum iz 1975. i preuzeo kontrolu nad cijelim područjem delte Shaat al-Arab. Obje su zemlje počele s napadima iz zraka.
Iranska revolucija je s vlasti svrgla šaha Rezu Pahlavija, kojeg je podržavao Zapad, i ustoličila radikalni šijitski islamski režim ajatolaha Homeinija.
Ajatolah je želio svoju ideologiju proširiti i na druge zemlje Bliskog Istoka, uključujući i Irak, gdje je vladajuća sunitska elita duže vremena obuzdavala nepokornu šijitsku većinu. Val podrške za ajatolaha Homeinija proširio se među iračkim Šijitima, uzrokujući otpor vlastima, pa čak i pokušaj atentata na potpredsjednika vlade Tariqa Aziza.
Mišljenja o uzrocima iračke invazije na Iran se razlikuju. Neki drže da je razlog bio ustanak Šijita, drugi da je cilj bio obraniti Bliski istok od širenja Homeinijeve ideologije, dok treći navode želju za vlašću.
[uredi] Izraelski zračni napad
Usprkos anticionizmu islamskog režima ajatolaha Homeinija, Izrael je podržao Iran. Tijekom 70-tih Irak je pokušao nagovoriti Francusku da mu proda nuklearni reaktor sličan onima koji su korišteni u francuskom programu za razvoj oružja. Francuska je to odbila, ali je pristala prodati dijelove i pomoći u izgradnji eksperimentalnog reaktora Osirak u nuklearnom centru Tuwaitha nedaleko Bagdada.
Izrael je ustvrdio da Irak razvija nuklearno oružje. Strahujući da bi Irak mogao u budućnosti napasti Izrael, premijer Menachem Begin je poslao nekoliko ratnih zrakoplova tipa F16 koji su u samo nekoliko sekundi reaktor pretvorili u ruševine. Izraelska vojska je tada priopćila da je napadom "nuklearni duh Bagdada vraćen nazad u bocu".
Izraelski napad je dočekan s osudom, čak i od Sjedinjenih Država, tradicionalnog izraelskog saveznika.
[uredi] Kemijsko oružje
Zna se da je Irak od 1983. koristio bojni otrov iperit, a od 1985. i nervni bojni otrov tabun protiv iranskog pješaštva i slabo obučenih dobrovoljaca. Tabun ih je ubijao u vrlo kratkom vremenu.
Godine 1988. Irak je kemijsko oružje upotrijebio protiv Kurda na sjeveru zemlje. Neke kurdske gerilske jedinice pridružile su se iranskoj ofenzivi. 16. ožujka 1988. Irak je na kurdski grad Halabju bacio bombe punjene bojnim otrovima iperit, sarin i tabun. Procjenuje je se da je poginulo od 3 200 do 5 000 civila, dok su mnogi preživjeli bili suočeni s dugotrajnim zdravstvenim problemima.
Kemijsko oružje je korišteno i tijekom iračke ofenzive pod nazivom Anfal, sedmomjesečne kampanje u kojoj je korištena taktika spaljene zemlje i u kojoj je ubijeno ili nestalo između 50 000 i 100 000 Kurda. Tada je uništeno i stotine sela.
Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda donijelo je rezoluciju kojom je osuđena upotreba kemijskog oružja. No, Sjedinjene Države i druge vlade zapadnog svijeta počele su u završnim fazama rata pružati vojnu i političku podršku Bagdadu.
[uredi] Podrška Zapada
Zapad je strahovao od širenja radikalnog islamizma koji je propagirao ajatolah Homeini, te je htio spriječiti pobjedu Irana. 1982. godine Sjedinjene Države su uklonile Irak s popisa država koje podržavaju terorizam. Dvije godine nakon toga uspostavljeni su diplomatski odnosi, koji su bili prekinuti još od arapsko-izraelskog rata 1967. Glavni irački dostavljač oružja bio je njegov dugogodišnji saveznik - SSSR.
No, nekoliko zapadnih država, uključujući Britaniju, Francusku i Sjedinjene Države, potajno je prodavalo oružje i vojnu opremu Iraku, a Amerikanci su sa Sadamovim režimom surađivali i na obavještajnom planu. Skandal «Irangate», kojim je otkriveno da su Sjedinjene Države potajno prodavale oružje Iranu pokušavajući isposlovati oslobađanje američkih talaca iz zatočeništva u Libanonu, izazvao je nesuglasice između Washingtona i Bagdada.
U završnim fazama rata Iran i Irak su svoje vojne snage usmjerili na napade na naftne tankere u Perzijskom zaljevu pokušavajući tako onemogućiti jedan drugog da ostvare prihod od izvoza nafte.
Američki, britanski i francuski ratni brodovi bili su upućeni u Zaljev, gdje je nekoliko kuvajtskih tankera plovilo pod američkom zastavom i vojnom pratnjom kako bi se spriječilo Iran da ih napadne.
Tijekom "tankerskog rata»"američki ratni brodovi su 1988. godine uništili više iranskih naftnih platformi i greškom, kako su tvrdile vlasti u Washingtonu, oborili iranski putnički zrakoplov s 290 civila.
[uredi] Mir i dug
Prekid vatre stupio je na snagu mjesec dana kasnije, 20. kolovoza, a u to su područje upućene mirovne snage Ujedinjenih naroda.
Rat nije bitnije promijenio granicu između dvije države, no cijena osmogodišnjeg ratovanja u ljudskim žrtvama i posljedicama po gospodarstvo je bila ogromna i za Irak i za Iran.
Procjenjuje se da je poginulo 400 tisuća ljudi, a da ih je ranjeno čak 750 tisuća. Tijela poginulih su otkrivana sve do nedavno, neka su pronađena prošle godine.
Ekonomska cijena rata je, prema nekima, za svaku zemlju iznosila više od 400 milijardi dolara. U taj iznos su uključeni troškovi razaranja te procjena o izgubljenom prihodu zbog otežane proizvodnje i izvoza nafte.
