Miroslav Blažević

Izvor: Wikipedija

Miroslav Blažević (Travnik, 10. veljače 1935.), hrvatski nogometni stručnjak. Šire poznat pod nadimkom Ćiro.

[uredi] Nogometna karijera

Blažević je, prema osobnom priznanju, s trenerskom karijerom započeo vrlo rano, budući je bio sasvim prosječan nogometaš. Njegova karijera nogometaša započela je u Švicarskoj. Prvo mjesto trenera bilo je na čelu NK Vevey (1963.-1967.), zatim je bio trener NK Sion (1967.-1972.) u kojem je nekoć i sam igrao. Slijedi Lausanne-Sport (1973.-1974.) i švicarska nacionalna vrsta (1975.-1976).

Godine 1979. Blažević se vraća u nekadašnju Jugoslaviju, na čelo HNK Rijeka. Godine 1980., nakon osvajanja solidnog 10. mjesta u tadašnjoj jakoj jugoslavenskoj nogometnoj ligi, Blažević preuzima vodstvo NK Dinamo, jednog od četiri najjača tima bivše Jugoslavije (ostala tri tima su bila Crvena Zvezda, Partizan i Hajduk). Nakon sasvim prosječne prve sezone (petog mjesta), 1982. godine Ćiro postaje legendom kada s Dinamom osvaja Prvenstvo Jugoslavije nakon 24 godine. Ovaj uspjeh imao je i političku dimenziju. Dinamov uspjeh i euforija koja je uslijedila ocjenjena je katalizatorom hrvatskog nacionalizma, koji komunistički režim tadašnje Jugoslavije nije tolerirao.

Sljedeće godine, Dinamo osvaja Kup Jugoslavije i vodi dugačku bitku s Partizanom i Hajdukom u Prvenstvu. Godine 1983. Partizan osvaja Prvenstvo, a Blažević napušta Dinamo. Blažević je tvrdio da je bio primoran otići jer su mu prijetili uhićenjem kao jednom od vodećih hrvatskih nacionalista. Mnogi su to nazvali samoreklamiranjem, budući da Ćiro tada nije bio omiljen u nogometnim krugovima.

Blažević se vraća u Švicarsku i 1984. s Grasshopperom iz Zuricha osvaja Prvenstvo Švicarske. Nakon toga nakratko trenira grčki PAOK Thessaloniki (1985). Godine 1986. Ćiro se ponovno vraća u Jugoslaviju, ovog puta na Kosovo, preuzima NK Priština, koji dovodi u Prvu ligu, čime opet postaje narodnim herojem, ovog puta među kosovskim Albancima.

Isti godine postaje trenerom Dinama iz Zagreba, po drugi put. U tom periodu, s Dinamom ne pravi nikakav značajniji rezultat i stoga napušta mjesto 1988. Sljedeći tim je francuski Nantes, gdje je bio do 1990. godine. Ovaj period ostat će zapamćen po sumnjama u namještanje utakmica koje je rezultiralo odlaskom u zatvor visoko pozicioniranih nogometnih dužnosnika, kao što je Bernard Tapie.

Devedesetih, s hrvatskom nezavisnošću, Ćiro se pridružuje Hrvatskoj demokratskoj zajednici (HDZ), postaje velikim štovateljem predsjednika Franje Tuđmana, te njegovim bliskim prijateljem. Po treći put postaje trenerom i predsjednikom Dinama (tada pod imenom NK Croatia). Godine 1993. osvaja Prvenstvo Hrvatske, a 1994. Kup Hrvatske. Nakon toga ponovno napušta svoj omiljeni klub zbog obveza vođenja hrvatske nacionalne vrste.

Pod Ćirinim vodstvom reprezentacija Hrvatske igrala je svoje prve kvalifikacije za Prvenstvo Europe, osvojila prvo mjesto u grupi, ispred Italije i direktno se kvalificirala na Euro 96 u Engleskoj.

Hrvatska je prošla prvo kolo pobijedivši Tursku i tadašnje prvake, reprezentativce Danske, ali je izgubila od Portugala i suočila se u četvrtfinalu s Njemačkom. Njemačka je pobijedila s 2-1 i na kraju osvojila Prvenstvo. Ćiro i reprezentativci Hrvatske optuživali su švedskog suca Leif Sundella za pristranost u suđenju, tvrdeći da je sudio u korist Njemačke.

Velike stvari su tek bile ispred Hrvatske. U kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo u Francuskoj, Hrvatska reprezentacija je osvojila drugo mjesto u grupi, odmah iza Danske.

Godine 1998. reprezentacija Hrvatske bila je sastavljena od igrača koji su igrali po europskim klubovima, kao npr. Zvonimir Boban, Davor Šuker, Slaven Bilić, a Ćiro ih je odlično vodio. U Francuskoj su postigli najveću senzaciju Svjetskog prvenstva osvojivši treće mjesto. U poluzavršnici Hrvatska je izgubila od domaćina Francuske (1-2). Za treće mjesto igrala je s Nizozemskom (2-1). Ćiro je ponovno postao nacionalnim herojem.

Ostali dio njegova vremena provedenog na mjestu izbornika reprezentacije nije bio tako uspješan. Hrvatska se nije uspjela plasirati na Euro 2000, zauzela je treće mjesto u grupi, iza Jugoslavije i Irske. Ćiro je ostao na mjesto izbornika i započeo gradnju novog tima, s mladim igračima za Svjetsko prvenstvo 2002. Međutim, nakon samo dvije odigrane kvalifikacije, Ćiro je primoran na ostavku u jesen 2000.

Zahvaljujući postignutom uspjehu iz 1998. Ćiro prihvaća ponudu iranskog nacionalnog tima. Nakon što se Iran ne uspijeva kvalificirati za Svjetsko prvenstvo 2002, Ćiro se vraća u Hrvatsku. Prvo spašava NK Osijek od ispadanja, a zatim ponovno vodi Dinamo. U svom četvrtom vođenju Dinama, tim osvaja Hrvatsko prvenstvo 2003., ali iste godine Ćiro ga napušta nakon sukoba sa starim prijateljem, Zdravkom Mamićem, dopredsjednikom Dinama.

Nakon toga Ćiro vodi nekoliko mjeseci slovenski NK Mura, a zatim NK Varteks, s kojim ostaje do kraj sezone. Tada objavljuje da će trenirati Hajduk iz Splita u 2005/2006.

Desetljećima je Ćiro izražavao želju da trenira Hajduk, ali mnogi navijači su izražavali sumnju budući je Hajduk stari rival Dinama. Pa ipak, Ćirin dolazak u Hajduk 2005. godine podijelio je Hajdukove navijače, s dijelom onih koji su u Ćiri vidjeli čudotvorca koji Hajduku može vratiti staru slavu. Očekivanja nisu ispunjena, i Hajduk pod Ćirinim vodstvom, kao ni kasniji treneri te sezone u onakvom Hajduku, kako se poslije pokazalo, nisu mogli uopće nešto i napraviti od onakve momčadi. Hajduk je odmah neslavno eliminiran iz europskog natjecanja, a nakon još nekoliko kola u 1. HNL, 18. rujna Ćiro je napustio klub.

Nakon Hajduka vratio se u Švicarsku gdje je njegov povratak bio lijepo dočekan. Vodio je tada Neuchatel Xamax koji se borio za ostanak u ligi. Iako ga je Ćiro podigao sa posljednjeg mjesta i uspio dovesti do nekoliko velikih pobjeda protiv Basela i Züricha, poraženi su u dodatnim kvalifikacijama od Siona.

Vratio se opet u Hrvatsku, ovaj put u NK Zagreb.

[uredi] Političke ambicije

Kako je gore navedeno, Ćiro je bio član HDZ-a u doba predsjednika Tuđmana. S novim "pro-europskim" HDZ-om pod vodstvom Ive Sanadera Ćiro nije zadovoljan. Stoga je odlučio kandidirati se na predsjedničkim izborima kao neovisni kandidat.

Izborna predviđanja su pokazivala da je naklonost birača Ćiri 1-2%, međutim, u konačnici Ćiro je osvojio 17.847 glasova (0,80%) i eliminiran je već u prvom izbornom krugu

[uredi] Ćiro osobno

Miroslav Blažević u braku je sa Zdenkom Đorđević od 1961. godine. Ima troje djece, kćeri Barbaru (44) i Katarinu (40) i sina Miroslava (33). Ćiro i Nena, kako zove svoju suprugu Zdenku, imaju četiri unuka. Uz svoju najveću životnu strast nogomet, Ćiro je poznat kao strastveni sakupljač skupih i finih stvari - među ostalim kolekcionar je satova, umjetničkih slika i valuta svih vrsta - a zavidna je i njegova kolekcija neobičnih žena, različite dobi i različitih profila - pjevačica, novinarki, političarki, optičarki, voditeljica. Kao i mnogim dobrostojećim i dobrodržećim muškarcima i Ćiri je jedna žena premalo, i on ne uspijeva biti vjeran ni jednoj, ni svojoj supruzi kao niti jednoj svojoj ljubavnici. Svojim ženama posvećuje onoliko pažnje koliko on smatra da im je potrebno te onoliko koliko je dostatno njemu da udovolji svojim prohtjevima. Galantan je kada nastoji impresionirati, voli da njegova galantnost bude opće primjećena, inače je sebičan i samoživ. Žudi za komplimentima i rado ih daje, iznimno je osjetljiv na kritiku, zlopamtilo je i teško ili uopće ne oprašta. Premda u 72. godini, pravi je metroseksualac, iznimno je osjetljiv na svoj izgled i odijevanje, voli se dotjerivati i brižno se njeguje. Recitira Preverta, pjevuši Brela, Becauda, Aznavoura, ali i Ivu Robića. Sentimentalno je vezan za film Doktor Živago, ali i za Vrdoljakovu Dugu mračnu noć. Osim nogometa, iznimno voli i borilačke sportove, osobito boks i sumo hrvanje, te motociklizam. Često citira Montesquieua i poziva se na Nietzschea. Premda je u vrijeme svoga neponovljiva trijumfa sa zagrebačkim Dinamom 1982. godine bio u Jugoslaviji označavan i kao hrvatski nacionalist, uvijek je na neki način i tražio i uživao zaštitu visoke politike. Najkontroverzniji je njegov odnos s prvim hrvatskim predsjednikom Franjom Tuđmanom čiji je bio miljenik. Danas mu je zaštitnik jedan od najmoćnijih ljudi na hrvatskoj političkoj sceni, gradonačelnik Zagreba, Milan Bandić.