Omiš

Izvor: Wikipedija

Omiš
Županija	Splitsko-dalmatinska
Broj stanovnika (2001.)	15 800 ; Površina: 266 km2
Gradonačelnik/ca	{{{gradonačelnik}}}

Omiš je grad u Hrvatskoj koji administrativno pripada Splitsko-dalmatinskoj županiji.

Ovaj dio članka nema wikipoveznica ili ih ima premalo. Pomozite Wikipediji i dopunite ga.

Sadržaj

1 Zemljopisni položaj
2 Povijest
3 Administracija i politika
4 Ekonomija
5 Demografija
6 Poznate osobe
7 Kultura i sport
8 Obrazovanje
- 8.1 Osnovne škole
- 8.2 Srednje škole
9 Znamenitosti
10 Gradovi pobratimi
11 Korisne informacije
12 Poveznice
13 Vanjske Poveznice

[uredi] Zemljopisni položaj

Omiš je gradić u srcu Dalmacije i nalazi se na ušću rijeke Cetine. Omiš se nalazi 21 kilometar jugoistočno od najvećeg dalmatinskog grada Splita.

[uredi] Povijest

Ovaj dio članka nema wikipoveznica ili ih ima premalo. Pomozite Wikipediji i dopunite ga.

Područje Jadranske obale, i otoka, prvo naseljavaju Iliri 1000 godina p. n. e. , da bi poslije njih došli Grci oko 400. godine p. n. e. koji osnivaju kolonije na obali i otocima. Nakon njih Rimsko carstvo stupa na vlast 34. godine p. n. e. Oko 600. godine Hrvati se naseljavaju na području današnje Dalmacije.

Omiš se prvi put spominje u povijesti pod imenom Oneum (Onaeum), koji zamire početkom VII. stoljeća. S obzirom na poziciju Omiša, kao važna veza unutrašnjosti s kopnom, to nije bilo duga vijeka. Povijesno središte ondašnjeg Omiša je bilo smješteno na istočnoj obali rijeke Cetine (ime rijeke Cetine potječe od frigijske riječi Zetna, što znači vrata, glede je ušće Cetine sličilo na monumentalna vrata).

U antičkom razdoblju naselje Omiša (Oneum) se vjerojatno nalazilo u zaseoku Baučićima gdje je pronađeno mnogo antičkih ulomaka (reljefa, natpisa, nadgrobnih spomenika, svjetiljaka, novca). Najvažniji spomenici, koji se danas čuvaju u Gradskom muzeju, kameni su ulomci s rimskim natpisima. Iz teksta se zaključuje da su uklesani za vladavine rimskih careva Tiberija i Klaudija (Tiberius - A.D. 14-37; Claudius - A.D. 41-54 ), a najvjerojatnije su bili namijenjeni nekoj javnoj zgradi, spomeniku ili cesti, što govori o važnosti naselja u kojem su građeni. Nedaleko od tog nalazišta je još mramorni portret rimskog cara Tiberija i jedan veliki dio antičkog žrtvenika posvećena rimskom caru Augustu (Augustus - 27 B.C. - 14 A.D.). Da se radilo o većem i važnijem naselju u antičko doba svjedoče i rimski grobovi, te nadgrobne stele i sarkofazi koji postoje na omiškom starom groblju.

U srednjem vijeku tokom XII. i XIII. stoljeća gradom su vladali knezovi Kačići koji su bili na čelu omiških gusara. Omiški gusari su vodili napade na papinske galije i trgovačke brodove moćne Venecije, Dubrovnika, Kotora, Splita,... Sve su to bili povodi za učestale ratove te sklapanje sporazuma, koji su često završavali plaćanjem danka Omišanima za mirnu plovidbu. Medutim, svaki mir s omiškim gusarima bio je kratka vijeka pa su se protiv njih povela i dva križarska rata. Prvi rat, koji je završio pobjedom gusara, poveo je papa Honorije III. 1221. godine radi napada na križare koji su plovili prema Palestini. Drugi križarski rat, koji Omišani gube, poveli su Mlečani 1286. i 1287. godine, a označio je svojevrsan kraj moći knezova Kačica i njihove vladavine u gradu Omišu. Gusarsku povijest zorno predočuju gradske tvrđave Mirabella (Peovica) i Starigrad (Fortica). S Peovice može se vidjeti cijeli Omiš, a s Fortice cijeli Brački kanal, otoke Brač, Hvar i Šoltu, Srednja Poljica i ušće rijeke Cetine. Za gusarenje, to je bilo veoma važno, glede se sa jednoga mjesta moglo nadzirati veliko područje na kopnu i moru.

Omiški gusari su koristili brodove na vesla , omiške strijele, odličnih karakteristika. Jedna od najvažnijih karakteristika omiških strijela je bila plitki gaz koji im je omogućavao brzu pokretljivost a isto tako i učinkovito povlačenje u korito rijeke Cetine, u slučaju opasnosti. Omiški su gusari sagradili podvodni zid u koritu rijeke Cetine na samom ulazu u more, koji je bio neobično važan. Taj podvodni zid (Mostina) se nije vidio glede je bio pod vodom, a imao je samo jedan otvor koji je bio prilagođen omiškim brodovima i koji se mogao zatvoriti lancima, tako da bi se neprijateljski brodovi tu nasukali ako bi ih pokušali slijediti. Na lijevoj obali rijeke Cetine bila je izgrađena i mala tvrđava (Gomilica), koja je sasvim porušena, a čija se uloga povezuje s Mostinom.

Nakon Kačića, gospodari Omiša izmjenjuju se, a gusarstvo, premda jos uvijek djelatno, više nikada neće biti tako uspješno kao za njihove vladavine. XIV. stoljeće bilo je obilježeno vladavinom bribirskih knezova Šubića nad gradom. Nakon Šubića gradom vladaju: braća Horvat, koji su bili pod zaštitom bosanskog kralja Trvtka I.; bosanski velmoža Hrvoje Vukčić Hrvatinić; Ban Ivaniš Nepilić; obitelj Matka Talovca, koja vlast nad gradom dobiva od kralja Zigmunda, te bosanski vojvoda Stjepan Kosača.

Nakon sto je Ladislav Napuljski 1409. godine Mletačkoj Republici prodao Dalmaciju, 1444. godine i Omiš je priznao vlast te države, u čijem sastavu ostaje do 1797. godine. U doba mletačke uprave bio je Omiš, zbog zaštićena položaja, vojničko i pomorsko naselje koje se razvijalo unutar zidina. Omiš je bio zaštićen zidinama s tri strane, a sjevernu mu je stranu štitila planina. Takvo se stanje održalo sve do XIX. stoljeća, a potom su zidine najvećim dijelom porušene (ostaci gradskih zidina i danas su vidljivi na pojedinim mjestima). Stanovnici Omiša su se u to vrijeme bavili uglavnom ribarstvom na ušću, nešto južnije, rijeke Neretve. Od tog ribolova su morali davati Mlečanima jednu desetinu ulova ribe, a često su se sukobili i sa ribarima koji su na isto lovište stizali sa obližnjeg otoka Brača.

Omiš, nakon propasti Venecije 1797. godine, pada pod vlast Austrije. Požunskim mirom iz 1805. godine, kojim završava rat izmedu Austrije i Francuske, Omiš zajedno s Dalmacijom dolazi pod vlast Napoleonove Francuske da bi 1813. godine ponovno pao pod vlast Austrije. U to vrijeme Omiš gubi stratešku važnost uz istovremeno slabljenje pomorstva. Zbog toga mjesto nazaduje i 1840. godine ima samo 761 stanovnika. Pod austrijskom vlašću Omiš ostaje sve do kraja Prvog svjetskog rata (1918. godine).

Tek dolaskom industrije i turizma na početku XX. stoljeća Omiš počinje ponovo uzlaznu putanju u svom razvoju. O bogatoj kulturnoj baštini ovog gradića govore danas brojni spomenici kulture. Takva je na primjer crkva Sv. Petra na Priku na desnoj obali rijeke Cetine koja se prvi put spominje 1074. godine, za vladanja kralja Slavca. Vrijedi spomenuti i ostatke gradskih zidova i kula na Fošalu, te srednjovjekovnu kulu Mirabella (Peovica).