Rimski ugovor
Izvor: Wikipedija
Rimski ugovor je bio dogovor o razgraničenju između NDH i Italije. Potpis ugovora izvršen je 18. svibnja 1941. u 12.30 sati u Palazzo Venezia u Rimu. Potpisivanju ugovora prisustvovali su predsjednici država, grof Ciano, te svi hrvatski ministri. Ugovorom se priznaju kao sastavni djelovi Kraljevine Italije sljedeći teritoriji:
- Kotari Čabar, Kastav i Sušak, a od kotara Delnice jedan dio po crti,koja polazeći s kote 710 i idući grebenom Starčeva Vrha, Velikog Tomca, Oštraca i Rogozna Brološkog dolazi do upravne granice kotara Sušak na vrhu Jelenčić (kota1106). Granica zatim silazi na more kod Bakarca visovima brda Gorica i Meč, ostavljajući hrvatskim teritorijem općine Hreljin, Dol-Bakarac i Kraljevica s odnosnom lukom;
- Kvarnerski otoci Krk i Rab, te otočić Sveti Marko;
- Čitavo područje Dalmacije južno od otoka Paga i rijeke Zrmanje te zapadno od rijeke Krke ( zadarsko zaleđe ), što je uključivalo i sve zadarske otoke, zatim gradovi Šibenik, Trogir i Split s neposrednim zaleđem, isključivši otoke Brač i Hvar;
- Nadalje otoci Čiovo, Drvenik, Korčula, Mljet, Šolta i Vis te manji otočići Biševo, Jabuka i Sv.Andrija;
- Dio Konavala južno od Ćilipa radi strateške zaštite Boke Kotorske.
Posebna konvencija se trebala zaključiti u vezi s upravnim uređenjem grada Splita, predgrađa Kaštela i otoka Korčule. NDH je zahtijevala autonomiju za ta područja, što Italija nije bila spremna ispoštovati.
Članak 2 glasi: "Povjerenstvo kojeg će polovica sačinjavati izaslanici Talijanske Vlade, a polovicu izaslanici Hrvatske Vlade, pristupit će u najkraćem roku odredjenju granica na terenu izmedju Kraljevine Italije uključivši pokrajinu Ljubljanu i Kraljevine Hrvatske. Konačno odredjenje granica bit će obavljeno u duhu pravičnosti..."
Rimski ugovor prestaje vrijediti kapitulacijom Italije u rujnu 1943. godine, kada su područja navedena u ugovoru formalno uključena u sastav NDH.
