Samostan
Izvor: Wikipedija
Samostan je nastamba u kojoj žive pripadnici redovničkih zajednica, svećenici i časne sestre. Riječ samostan, doslovan je prijevod grčke riječi "monasterion". Upotrebljava se od XIX. stoljeća u Katoličkoj Crkvi umjesto starih sinonimnih naziva manastir (namastir), klaustar (ili kloštar), konvenat, koludrište ili stanište. U samostanima, odnosno manastirima žive kršćanski i budistički redovnici.
Sadržaj |
[uredi] Počeci samostana
Prvi kršćanski samostani, nastali su u Egiptu i nakon toga u Etiopiji, dok su budistički samostani nastali 700 godina prije toga. Osnivač prvih kršćanskih smaostana je sv. Antun Pustinjak iz 3. stoljeća. Prvi redovnici, živjeli su sami, ali se to nije pokazalo kao dobro. Sv. Pahomije, razvio je ideju zajedničkog života i molitve u samostanu, što se pokazalo odličnim i uskoro je oko 50 000 ljudi živjelo u kršćanskim samostanima oko grada Nitrije u egipatskoj pustinji.
Sv. Eugenije osnovao je samostan na brdu Izla kraj Nisibisa u Mezopotamiji oko 350. g., odakle su se samostani proširili po Perziji, Armeniji, Gruziji, sve do Indije i Kine.
Sv. Saba, osnovao je samostan u Judejskom pustinji blizu Betlehema, 483.g. Taj samostan smatra se matičnim samostanom Istočne Ortodoksne Crkve.
Sv. Benedikt, osnovao je samostan u Monte Cassinu u Italiji, 529.g., što je početak samostanskog života u Europi i benediktinskog reda.
Redovnici iz samostana, utjecali su na razvoj pismenosti i izdavanje mnoštva knjiga, koje su prepisivali do pojave tiskarskog stroja. Iz samostana u Oxfordu i Cambridge-u nastala su istoimena sveučilišta.
[uredi] Katolički samostani
U katoličkom svijetu, postoje samostalni redovnički redovi, koji žive po pravilima Katoličke Crkve, ali imaju dodatna pravila. Prve redovnčike zajednice u zapadnoj Crkvi osnivaju se već od 4. stoljeća, a većina su objedinjeni pod pravilom svetog Benedikta, koje je nastalo u 6. stoljeću. To je objedinjavanje osobito poticano od strane Karla Velikog. Tako nastali benediktinci predstavljali su okosnicu prijenosa stare rimske kulture kroz rani srednji vijek. Benediktinci, premda monasi, žive u zajednicama, a njihovi samostani dijele se na opatije, koje su sjedište uprave s opatom na čelu, te manje priorate s priorom na čelu i ovisne o opatiji. Opatije su obično veća skupina samostanskih zgrada, često okružene zemljišnim posjedom kao izvorom materijalnih sredstava.
Od benediktinaca s vremenom su se odvojili cisterciti u 11. stoljeću i trapisti u 17. stoljeću, no zadržali su temeljni monaški ustroj, pa tako i izgled svojih nastambi.
S druge strane, u 11. stoljeću osnivaju se kamaldolijanci i kartuzijanci kao bitno pustinjački redovi, u kojima pojedini redovnici ne žive u zajednici, već sami. To se očituje i u načinu izgradnje i rasporedu njihovih samostanskih zgrada, koje su podijeljene na pojedinačne ćelije i određeni broj zajedničkih zgrada, kao što su crkva, knjižnica i blagovaonica (refektorija).
U 13. stoljeću nastaju novi redovnički pokreti koje osnivaju sv. Dominik i sv. Franjo Asiški, a temelje se na siromašnom načinu života i putujućem propovijedanju. Stoga se nazivaju i prosjačkim redovima. Uz franjevce (Red manje braće) i dominikance (Red propovjednika), među prosjačke redove ubrajaju se i karmelićani. Zbog svoje veće pokretljivosti i nevezanosti na jedno mjesto, kao što je to bio slučaj s dotadašnjim redovnicima, ovi prosjački redovi grade i drugačiju vrstu samostana koji odražavaju bitno zajednički način života na manjem prostoru, bez mnogo gospodarskih zgrada.
Kasniji katolički redovi i družbe, poput isusovaca (Družbe Isusove), u osnovi preuzimaju oblik samostana prosjačkih redova.
Najpoznatiji katolički redovi su:
- Augustinci
- Benediktinci
- Bosonoge karmelićanke
- Dominikanci
- Franjevci
- Isusovci
- Kapucini
- Karmelićani
- Klarise
- Konventualci
- Marijanisti
- Monfortanci
- Palotinci
- Pavlini
- Pasionisti
- Redemptoristi
- Salezijanci
- Sestre milosrdnice
- Trapisti
- Verbiti
Neki od samostana u Hrvatskoj:
- Benediktinski samostan sv. Marije u Zadru
- Franjevački samostan Sv. Antuna Padovanskog u Koprivnici
- Franjevački samostan sv. Dujma na otoku Pašmanu
- Samostan sv. Franje Asiškog u Zadru
- Samostan sv. Jeronima (Ugljan)
- Samostan sv. Kuzme i Damjana na otoku Pašmanu
- Samostan sv. Pavla Pustinjaka na otočiću Galevac
[uredi] Pravoslavni samostani (manastiri)
Vidi također: Manastir
Manastiri su duhovno i kulturno središte istočnoga kršćanskog svijeta. Načinom gradnje mogu biti pećinski, skitski (šatorski) i zidani (lavra). Prvi cenobitski manastiri (život u zajednici) nastali su u IV. stoljeću. U srednjem vijeku nastali su mnogobrojni monumentalni manastiri u Makedoniji (Nerezi), Srbiji (Dečani), Bugarskoj (Rilski manastir) i Rusiji (Kirilo-bjelozerski manastir).
Jedan od najvećih centara je Sveta Planina ili Mt. Athos u Grčkoj, izoliran poluotok pod posebnom upravom, u kojem živi nekoliko tisuća redovnika. U posjete smiju ići samo muškarci koji imaju posebnu dozvolu grčke vlade i redovnika s Mt. Athosa.
[uredi] Budistički samostani (vihara)
Budistički samostani zovu se vihara. Najviše ih ima: u Indiji, Japanu, Tibetu, Šri Lanki i Tajlandu. Tibetanski redovnici zovu se lama, a vođa im je Dalaj Lama.
Najpoznatiji su budistički samostani:
[uredi] Samostani u današnje vrijeme
Broj redovnika je u opadanju. Kod katolika, najbrojniji redovnici su isusovci, franjevci, salezijanci i kapucini. U samostanu Drepung na Tibetu danas živi oko 15000 redovnika, pobjeglih zbog zabrana u Kini.
