Bitka na Sutjesci
From Wikipedia
U planovima Sila osovine za 1943 zamišljeno je da se u operaciji WEISS I-III (Četvrta neprijateljska ofenziva - Bitka na Neretvi) eliminira NOVJ nakon čega bi slijedila operacija SCHWARZ čiji je prvobitni cilj bio razoružavanje Četnika u talijanskoj okupacijskoj zoni koji su svi bili legalizirani u Dobrovoljačku anti-komunističku miliciju (Milizia Volontaria Anti-Comunista - MVAC). Plan je ubrzo morao biti drastično izmijenjen jer su za vrijeme WIESS II partizani praktično uništili većinu četnika i probili se u istočnu Hercegovinu i Crnu Goru, zadnja faza WIESS III je otkazana a SCHWARZ je prepravljen kako bi eliminirao partizane prije očekivanog Savezničkog iskrcavanja na Balkanu. Dio preostalih Četnika je razoružan za vrijeme operacije SCHWARZ, ali oni nisu pružili apsolutno nikakav otpor a neke su Nijemci čak uzeli kao vodiče.
Operacija SCHWARZ je bila najveća operacija do tada i ujedno posljednja operacija takvih razmjera, sa 117,300 vojnika protiv samo 19,700 boraca Glavne operativne grupe NOVJ ujedno je bila i najbliže što su Nijemci došli u pokušajima eliminacije partizana i osiguranja svojih komunikacija i pozadine u slučaju iskrcavanja Saveznika.
Sadržaj/Садржај |
[edit] 14. svibnja 1943 - početak ofenzive.
Neprijatelj poduzima novu ofenzivu poslije Spornenute zimske operacije (Bitka za ranjenike - Neretva) nisu polucile one rezultate kojima su se neprijateljske snage nadale. Naprotiv, jedinice NOVJ izvrsile su prodor u Hercegovinu, Crnu Goru i Sandzak, priblizavajuci se Srbiji. Neprijatelj je bio primoran da nastavi ofenzivu. Plan Nijemaca bio je jasan. Trebalo je uz veliku brojcanu premoc u vojsci i naoruzanju opkoliti grupu divizija NOVJ zajedno s Vrhovnim stabom i najvisim rukovodstvom NOP-a na prostoru Sandzaka i Crne Gore i ondje ih zauvijek unistiti. Nova velika ofenziva pocela je sredinom svibnja, a u njoj su neprijateljske snage brojile oko 120 tisuca vojnika nasuprot 20 tisuca boraca NOVJ. Partizanske snage bile su osim toga veoma iscrpljene i oslabljene zbog stalnih danonocnih borbi koje su do tada vodile protiv neprijatelja. Trebalo je i dalje voditi punu brigu o ranjenicima. Napadajuci s nekoliko strana na slobodni teritorij Sandzaka i Crne Gore, neprijatelj je sve vise stezao obruc oko partizanskih snaga. U tome su mu osobito pomagali zrakoplovstvo i jako topnistvo.
[edit] Sutjeska
Tjentište i čitava njegova okolina doživljavaju se kao središte gotovo nestvarnog svijeta prirode – čudesne i izuzetno rijetke romantike pejzaža. Uokolo uzdižu se planinski visovi, isprepliću šume, mrmore potoci, presijavaju ogledala jezera, a kruna svega je najveća balkanska prašuma Perućica. Upravo na ovom prostoru – danas tako romantičnom – između visova Zelengore, Maglića, Vučeva, Volujaka i Tovarnice, odigrale su se dramatične bitke pete neprijateljske ofanzive (njemačka "operacija Švarc"). Okupatori su bili odlučni da ovdje unište Glavnu operativnu grupu NOV-a, koja se poslije uspjeha u četvrtoj ofanzivi i prelaska Neretve kretala prema istoku. Neprijatelj je angažovao 127.000 vojnika uz podršku avijacije, tenkova i osam artiljerijskih pukova. Sva ta sila pokrenuta je protiv 19.700 partizana, među kojima je preko 4000 ranjenika i tifusara. Sa Glavnom operativnom grupom su drug Tito i Vrhovni štab. Poslije prvih borbi neprijatelj je zatvorio obruč. Slijedi mjesec dana (15. maj – 15. juna 1943. g.) najtežih i najkrvavijih bitki koje su partizanske jedinice vodile. Završne borbe traju neprekidno 720 sati. Devetog juna 1943. godine ovdje je ranjen drug Tito. Dogodilo se to na Ozrenu, visu Zelengore, prilikom bombardovanja neprijateljske avijacije. On je jedini vrhovni komandant savezničke armije ranjen neposredno u bitci za vrijeme drugog svjetskog rata. Uz nadljudske napore partizani su uspjeli da probiju mnogostruki neprijateljski obruč na Zelengori. Cijena pobjede je visoka – palo je 7366 boraca, među kojima i 43 narodna heroja. Tu je pao i legendardni komandant Sava Kovačević, nad čijim se grobom na Krekovima neprekidno vije crvena zastava. Ostao je na Dragoš-sedlu potpredsjednik AVNOJ-a Nurija Pozderac. Netragom je nestao Veselin Masleša. Nedugo poslije bitke, u selu Vrbnici nadomak Sutjeske četnici su uhvatili pjesnika Ivana Gorana Kovačića, koji nije htio da ostavi ranjenog dra Simu Miloševića. Obojicu su ubili, a pjesniku se ispunila slutnja o grobu za koji nitko neće znati. Danas je Sutjeska veliki memorijalni kompleks, sa Titovom porukom – "...da bude mjesto koje će naši narodi uvijek s ponosom gledati i podsjećati se koliko nas skupo košta ovo što je stvoreno". Godišnje ovamo dođe i do milion posjetilaca, među kojima je najviše mladih. Na Tjentištu podignut je impresivan spomenik, uređena spomen-konstrukcija sa posmrtnim ostatcima 3301 borca. Na zidovima Spomen-kuće bitke na Sutjesci, svojevrsnom muzeju, ispisana su imena i prezimena palih boraca sa porukom pjesnika "tu niko nije umro ko je umro", a njena unutrašnjost ukrašena je sa 13 fresaka Krste Hegedušića. Do Ozrena gdje je ranjen drug Tito probijen je put (12 km). Inače, predviđeno je da se obilježi na poseban način preko 70 mjesta značajnih po događajima iz bitke. Područje Nacionalnog parka Sutjeske zahvata 17.250 hektara, u okviru kojih su prašumski rezerat Perućica i dijelovi planina Maglić, Volujak i Zelegora.
[edit] Bitka na Sutjesci
Trazeci najbolji izlaz iz takve teske situacije, Vrhovni komandant Tito odlucio je da se s dijelom jedinica NOVJ izvrsi proboj preko rijeke Sutjeske i Zelengore u istocnu Bosnu. Ondje su se razvile veoma zestoke borbe, poznate pod imenom bitke na Sutjesci. U teznji da sto brze i potpunije uniste partizanske snage, Nijemci su uz pomoc aviona i raspolozivog oruzja stalno tukli polozaje jedinica NOVJ na Zelengori, gdje se nalazio i Vrhovni stab s Titom. Od avionske bombe u tim napadima bio je ranjen i Tito. Unatoc velikoj iscrpljenosti, gladi, bolesti i slabom naoruzanju, partizanske snage su do sredine lipnja uspjele izvrsiti proboj posljednjega neprijateljskog obruca i zapocele prodor kroz istocnu Bosnu. Nijemci su se tesko osvecivali ranjenim partizanima, kojih su pobili oko dvije i pol tisuce. Partizanske snage, koje su stitile ranjenike i probijale se s njima prema Sandzaku, nisu uspjele nego su bile od neprijatelja razbijene. U bici na Sutjesci ipak je izvojevana znacajna pobjeda. Ona je bila omogucena zahvaljujuci nadljudskim naporima boraca NOVJ. Oni su, unatoc velikoj iscrpljenosti i danonocnim borbama, cesto u uzastopnim jurisima prsa u prsa, pokazali visoku moralnu i vojnicku sposobnost i vrijednost. U bici na Sutjesci jedinice NOVJ, u kojima je bilo boraca iz svih krajeva nase zemlje, podnijele su velike zrtve, izgubivsi gotovo polovicu ljudstva, ali su odnijele znacajnu moralnu pobjedu. Zbog toga je bitka na Sutjesci u kojoj je poginulo oko 7 tisuca partizana, postala simbol hrabrosti, visoke moralne vrijednosti i nadljudske izdrzljivosti naroda i narodnosti Jugoslavije u njihovoj borbi za slobodu. U tim borbama junackom smrcu poginuli su narodni heroji Nina Marakovic i Sava Kovacevic.
Najkrupnija politička implikacija vojnih operacija u sklopu tzv. IV. i V. ofenzive jest poraz glavne grupacije Draže Mihailovića (oko 26.000 četnika) koja je u suradnji s okupatorom pripremala uništenje grupe divizija na Neretvi, ali je sama doživjela težak poraz nakon kojeg se četničke snage neće više oporaviti. U tim zimskim operacijama poginula je trećina partizana, među kojima 50% Hrvata, ali to nije oslabilo Tita, jer je glavnina partizanskih snaga bila izvan teritorija tih bitaka.
[edit] Dječji dom
Djecji dom je isao uz Centralnu bolnicu. U Domu su u najvecem broju bila djeca poginulih ili nestalih roditlelja - boraca.
U Podgrmecu je bio obrazovan Dom u kome su ta djeca zivjela i ucila. Kad je nastupila cetvrta neprijateljska ofanziva, Dom se povlacio zajedno s glavnom operativnom grupom. Djeca su podnijela sve strahote zime, gladi, neprijateljskih napada i druge teskoce. U petoj ofanzivi Dom je, takode, bio s Centralnom bolnicom, ali se 7. juna 1943. godine odvojio od nje na Pivskoj planini i krenuo u pravcu Sutjeske u koloni Sedme banijske divizije. Djecji dom na pocetku pete ofanzive brojao je oko 150 djece.
O njegovoj sudbini pise Jolanda Levinger, politicki komesar Doma:
"Do Sutjeske smo stigli dobro. Za vrijeme puta Miodrag Miljkovic-Zeja isao je naprijed, Ada Prica i ona Zagrepcanka profesorka u sredini, i ja - na kraju kolone. Ni jedno dijete nije zaostalo. Imali smo muke samo s jednom osmogodisnjom djevojcicom. Bila je tesko bolesna od tuberkuloze i nije mogla sama da ide. Molila nas je da je ostavimo, da je ne mucimo. Govorila je: - Drugarice politicki, ostavite me, zarobice te zbog mene. Ljubila me je i molila da je ostavimo. Bila je vrlo bistra. Nisam htjela da je ostavim. Umrla mi je na rukama, negdje pred Sutjeskom. Nekako u to vrijeme kad je ona umrla, nastala je zabuna u nasoj koloni. Neke zene su bile zaostale, pa je komandant naredio da se niko ne ceka, nego da svako ide naprijed kako moze, jer je takvo naredenje dobio. "Mora se zuriti", govorio je, "da bi se rijeka presla u toku noci i jer je pitanje, ukoliko se to ne postigne, da li ce se poslije toga uopste moci da prede". To je izazvalo paniku, narocito kada se kolona u mraku prekinula i Miodrag Miljkovic-Zeja s jdenim dijelom djece otisao naprijed. Zene u drugom dijelu kolone zahvatila je panika. Legle su s djecom, govoreci da vise nece da lutaju i da ce tu sacekati dok ne svane. Govorila sam im da je situacija teska, da se ne smije gubiti vrijeme, da treba zuriti za vojskom koju smo culi kako pored nas prolazi. Toliko ih je sve zahvatila demoralizacija, umor i ravnodusnost. Tu su, zagrljene sa svojom djecom, ostale. Ja sam odlucila da idem sama, ne cekajuci nikoga. Sa mnom su posle Ada Prica, jedna zena - Banijka s malim djetetom, ciji je muz bio borac, i djecak Dorde Umicic. Kada smo dosli do rijeke Sutjeske, stigli smo Zeju sa ostalom djecom. Manju djecu borci su prenosili na ledima, dok su veci djecaci morali da gaze, drzeci se starijih u lancu. Borci su im pritrcavali u pomoc pa su se neki, spasavajuci djecu, podavili. Neka djeca su se plasila vode i na sav glas su plakala. Voda je bila ledena i brza.
Za sve vrijeme oko nas su padale granate. Na rukama i koljenima vukli su se da bi isli dalje, ne trazeci pomoc od drugova. Pri prelasku Sutjeske Zeja je ostao s dijelom Djecjeg doma da saceka zostale i da se djeca odmore, iako su mu drugovi iz brigade govorili da zuri. Ja sam s mojom grupom produzila dalje. Na jednom mjestu Ada Prica, ona Banijka, njeno dijete i mali Dorde zastali su da piju vodu, a ja sam produzila da me poslije ne bi cekali, jer sam isla sporije od njih. Ali me vise nisu stigli. Neprijatelj ih je pohvatao. Jedino je ona Banijka uspjela da se spasi. Kasnije sam saznala da su i onaj dio Djecjeg doma, s komandantom Zejom, Nijemci zarobili. Svi su postrijeljani. Drugi dio, koji je bio zaostao, dosao je ujutro da prede Sutjesku. Tada su sve jedinice bile presle. Ne znajuci da je rijeka brza, zene su se podavile. Neke su, ipak presle i stigle dio Djecjeg doma sa Zejom, tako da su i one poslije bile zarobljene"
Iz te kolone Djecjeg doma prezivio je samo djecak Sefik Jarebica iz Livna. Njega je dan prije prelaska Sedme banijske divizije preko Sutjeske (9. juna) nasao intendant Divizije. Djecak je bio gladan, a u jednoj kanti nosio je dvije sirove konjske noge s potkovicama. Poveo je djecaka sa sobom i pomogao mu da s Divizijom prode iz neprijateljskog obobruca.
