Kalesija
From Wikipedia
|
|||
 |
|||
| Kanton | Tuzlanski kanton | ||
| Općina | Kalesija | ||
| Načelnik | Rasim Omerović | ||
| Površina | 180 km² | ||
| Stanovništvo | 42 000 | ||
Općina Kalesija se nalazi u sjeveroistočnoj Bosni u području gornjeg toka rijeke Spreče, odnosno u njenoj aluvijalnoj ravni i južnim obroncima planine Majevice, te sjevernim rubnim dijelovima Javornika.
Dok su drugi intenzivno bilježili , prateći svako pomjeranje vremena, Kalesija je historiju živjela prepuštajući zaboravu i sitne i krupne događaje, koji su se morali sudariti blizu Drine. Zbog tajanstvenosti, nepostojanja adekvatnog pisanog traga i brojnih praznina od nastanka, preko porijekla stanovništva, pa do načina života ljudi ovog kraja, područje doline rijeke Spreče je iznimno zanimljivo.
Zagolicana mašta radoznalog pisca bilježi fragmente, a brojni stećci rasuti ko zrnevlje pšenice, ćutanjem čuvaju tajnu vremena, područja koje je ostalo mimo enciklopedija i tek površno obrađeno u povijestima Bosne. Nepoznato je zbog čega se za Kalesiju veže 1151.godina, koja tajanstveno blista i na grbu općine. Historičari će se pozivati na mađarsko pleme Halisije, putopisce, znakove na kamenim stećcima, no nijednim autentičnim dokumentom neće moći potvrditi svoju tvrdnju.
Zavučena između planina Majevice i Javornik, razvučena Sprčanskom dolinom , na pola puta između Tuzle i Zvornika, Kalesija i danas ostaje , dobrim dijelom tajnom, i živi ravnodušno, tek povremeno se opirući, ko riba zakačena na udicu, imidžu tamnog vilajeta, izgrađenog i forsiranog u bivšem sistemu. Davne 1968 godine izvorna grupa Kalesijska trojka, uz saz i violinu, na tekstove Hasana Šabanovića u svijet šalje prve muzičke taktove ovog kraja, a Kalesija preko noći biva prepoznata u zvucima saza. Ostao je trag tog vremena koga mnogi nikada nisu u potpunosti shvatili i razumjeli i kojima je ime Kalesije bio znak za sirovu šalu, zaostalost, nepismenost i zvuke izvornog melosa sa negativnim konotacijama. Tek rijetki, koji dođu , vide i bar djelimično upoznaju, ponesu od toplih Kalesijaca dio njihova cvijeća, ljepotu djevojaka, prirodne fenomene i tajanstvenost koju je teško smjestiti bilo gdje. U poslijednje vrijeme draguljari riječi pokušavaju pomiriti nepomirljivo i među korice knjige zarobiti predanja i priče što se godinama otimaju, istine i zablude, sve i ništa, o općini koja je uvrijeme Austro-Ugarske monarhije nosila naziv Spreča, a danas se ne zove Prnjavorom samo zbog brojnih drugih Prnjavora. Ovaj kraj zaobilazile su blagodeti svakog sistema i na njemu se vršili eksperimenti izdržljivosti.
Tek u nekoliko riječi Derviš Sušić u svojim knjigama spominje ćutljive i hrabre ratnike. U mladoj generaciji stasavaju prvi pupoljci kovača riječi, pisaca i pjesnika, historičari skidaju stogodišnju prašinu sa kamenih stećaka i u mape ucrtvavaju zaboravljene karavanske puteve, a šare rezbarenih stolova bez potpisa autora mame uzdahe Evropljana. Bude se Sprečaci, kako ih u Konjuhu zovu i pred njima je ogromna odgovornost popunjavanja stogodišnje rupe sna , sa kojom su, ako je suditi prema dosadašnjem nastojanju, spremni da se uhvate u koštac.
Sadržaj |
[izmijeni] Historija
[izmijeni] Prethistorijski i Antički period
Prema pretpostavkama i historijskoj literaturi nastanak prvih ljudskih zajednica na prostoru današnje teritorije Kalesije uticalo je niz činilaca. Osnovni je prirodnogeografski položaj sa Sprečkim poljem u kojem dominira rijeka Spreča, dok su primarnu ulogu za nastanak prvih naselja imali brdoviti obronci jugoistočnog djela planine Majevice i sjeveroistočni obronci planine Javornik te dolina rijeke Spreče kojom prolaze putne komunikacije još od najstarijih vremena.
Prvi pouzdani tragovi ljudskih naselja na Kalesijskom području datiraju iz perioda eneolita (bakarnog doba) koji zahvata vremenski period od prije 4500. god. prije nove ere. Na prelazu iz III u II milenij stare ere desila se velika seoba naroda poznata pod nazivom Indoevropska seoba, uslovljena pronalaskom metala. Ta seoba pokrenuta je iz područja evroazojskih stepa i kretala se prema Perziji, Indiji i Evropi. Val doseljenika zapljusnuo je Balkanski poluotok pa tako i područje Bosne i Hercegovine.
Pronađeni materijalni ostaci opsidijana na Gradini kod naselja Jajići jasno upućuje na kasnoneolitsku starost najgornjeg sloja u ovom nalazištu. Dosadašnjim istraživanjem i slučajnim nalazima gradinskih naselja na našem prostoru nađeno je nešto arheološkog materijala kao što su razna oruđa i predmeti što potvrđuju pretpostavke o davnoj prisutnosti života i naseljenosti ovog kraja. Takvi tragovi postoje i u susjednim područjima odnosno općinama koje neposredno graniče sa Kalesijom kao što su Gornja Tuzla, Donja Tuzla, Zvornik, Živinice, Sapna i dr.
Najvažnija prethistorijska naselja na našem području su gradina kod Jajića, zatim Kosovača kod Kusonja i gradina u Mešanovićima (Gornje Petrovice), a ima ih ukupno sedam.
Krajem II milenija stare ere desio se novi val migracija poznat u historiji kao Egejska seoba, kada su na prostor Bosne i Hercegovine doselila mnogobrojna Ilirska plemena. Brojni arheološki ostaci svjedoče o prisustvu Breučkih plemena na širem prostoru Kalesije kao što su gradinska naselja, razni predmeti, oruđa kao i kipovi iranskog boga Mitre. Jedan takav spomenik - kip pronađen je kod sela Dardagana općina Zvornik. To naselje je desetak kilometara istočno udaljeno od Kalesijske teritorije. Ta plemena pretežno su se bavila stočarstvom, te se pretpostavlja da su gradinska naselja bila i sjedišta plemenskih starješina.
Kako dolina rijeke Spreče omogućava dobre uvjete za razvoj zemljoradnje, rijeka Spreča mogućnost za ribolov a obronci planine Majevice i Javornika za lov pretpostavlja se da su Ilirska i Panonska plemena osim stočarstva bavili zemljoradnjom, lovom i ribolovom. Tokom I milenija stare ere tri velika događaja odredila su sudbinu bosanskih Ilira i Panona. Od VII stoljeća st. ere počinju kulturne i trgovačke veze sa Grcima.
Početkom IV stoljeća st. ere iz Francuske i sjeverne Italije na Balkan su prodrla Keltska plemena koja su sa sobom donijela kulturu mlađeg željeznog doba kao što su lončarsko kolo, plug, grablje i druge razne alate. Najveći uticaj ostavili su na prostoru sjeveroistočne Bosne gdje su se najduže i zadržali. Treći i najsudbonosniji događaj za pomenuta plemena desio se krajem III stoljeća stare ere kada Rimljani počinju osvajati prostore naše zemlje do konačnog pokoravanja ilirskih i panonskih plemena 6 - 9 godine nove ere. Tada dolazi do značajnih promjena u oblasti društvenog, političkog, ekonomskog i kulturnog života. Pod rimskom upravom ostali su duže od 500. godina. Za vrijeme rimske prisutnosti višekonfesionalna i viševjerska izmiješanost još više dolazi do izražaja. Ona je dosegla tolike razmjere da je koegzistiralo čak desetak nacija, četrdesetak vjera i klanjalo se pedesetdvojici bogova. U našim krajevima Rimljani su gradili ceste koje su imale privredni i vojni značaj a jedna takva je cesta Slavonski Brod - Odžak - Gradačac - donja Tinja i Sprečom vodila je dalje na istok ka Konjević Polju (Argentarija) odnosno cestu Argentarija - Salona (Solin kod Splita) , zatim naselja gradinskog tipa, unaprijedili su zemljoradnju, zanatstvo, trgovinu a poseban interes pokazali su razvoju rudarstva i metalurgije. U rimskom razdoblju gradinska naselja na prostoru Kalesije nastavila su kontinuitet iz ranijeg prethistorijskog doba. Najbolje svjedočanstvo predstavljaju arheološki ostaci iz pomenutog perioda na gradinama ovog područja kao što su dijelovi predmeta rimske keramike, posuđa te rimski bakarni novac i dr.
[izmijeni] Srednjovjekovni period
Teritorij današnje Bosne i Hercegovine još od IV stoljeća izložen je prodorima raznih barbarskih plemena kao što su Zapadni i Istočni Goti zatim mongolski Huni koji su harali, pljačkali i pustošili što je na kraju rezultiralo propadanjem rimske civilizacije i kulture na našem prostoru.
Prodiranjem Avara sa Slavenima u krajeve južno od rijeke Save 602. godine prekidaju se zadnji ostaci antičke civilizacije u našim krajevima. Posljedice navedenih barbarskih provala u velikoj mjeri odrazili su se na promjenu etničke slike na prostoru Bosne i Hercegovine kao i području Kalesije. Seoba naroda je izmijenila kulturnu i političku sliku čitavog Balkanskog poluotoka. Jedino se u Bosni i Hercegovini, zbog specifičnosti geografskih uvjeta sačuvao izvjesni postotak starosjedilačkog stanovništva. Njihov udio u kreiranju srednjovjekovne bosanske kulture bio presudan, jer je svojom prisutnošću utkao antičke vrijednosti u cjelokupno bosansko kulturno stvaralaštvo. Na toj osnovi pronikle su i one dobro prepoznatljive specifičnosti koje karakteriziraju srednjovjekovnu bosanskohercegovačku kulturu kao što su stećci, specifična bosanska hereza (bogumilstvo, patarenstvo, crkva bosanska), graditeljstvo i td. Treba imati u vidu i činjenicu da je period ranog srednjeg vijeka u historiji Bosne i našeg kraja prekriven gustom maglom zbog nepostojanja historijskih izvora i arheoloških nalaza o životu u tom periodu.
Tokom IX i X stoljeća formiraju se prve države na našim balkanskim prostorima. Prvi spomen naziva Bosna javlja se u spisu "De administrando imperio" bizantinskog cara i pisca Konstantina Porfirogeneta oko 950. godine. Bosna je tada obuhvatala područje gornjeg toka istoimene rijeke i njenih pritoka. Do sredine XII stoljeća proširila se do granica Hrvatske na zapadu i Drine na istoku obuhvaćajući donje krajeve oko Sane i Vrbasa, zatim Usore, Soli i Podrinja. Rana srednjovjekovna Bosna obuhvatala je više oblasti koje su bile podijeljene na župe u kojima su upravljali župani. Područje današnje sjeveroistočne Bosne pripadalo je uglavnom dvjema župama, Usore i Soli. Župa Usora se nalazila na području istoimene rijeke koja se tokom historijskih zbivanja širila niz donje porječje rijeke Bosne, zatim Posavinom sve do Drine. Đuro Basler pretpostavlja da se područje župe Soli prostirao od Lukavca na zapadu do Kalesije i Osmaka na istoku, do Banovića i Đurđevika na jugu i vrhova Majevice na sjeveru. Period ovog razdoblja karakterišu borbe za održavanje nezavisnosti, učvršćivanje i širenje bosanske teritorije, zatim feudalizam kao vladajući državni sistem i specifična teritorijalno politička organizacija. U doba velike seobe naroda Balkan je bio otvoren nasrtajima i dubokim upadima raznih narodnih skupina. Od uralo-altajskih ili turanskih naroda dođoše: Avari, Pečenezi-Biseni, Kumani-Polovci, Bugari sa Mađarima koji ostadoše u Panoniji te ubrzo za njima i muslimansko-kazarsko pleme Kalisija-Ismailita koji se naseliše u Slavoniji, Sremu te u oblasti Usora i Soli.
U toku X stoljeća rimski misionari su završili proces pokrštavanja Mađara dok su daleko manji uspjeh u svom poslu imali kod Kalisija. Najstariji arapski dokument o Kalisijama u Ugarskoj djelo je Tahfatalalbab wa mukhbat al-oljab od Ebu Hamida Al-Garnatija (1080 - 1169). Da Kalisije u Ugarskoj nisu bili zalutala skupina koja služi vojsci Ugarskih kraljeva kako neki žele prikazati svjedoči i zlatna bula iz 1222. godine kojom se iz državne službe pored Jevreja otpuštaju i muslimani što je dovoljan pokazatelj da su bili zastupljeni i u drugim porama društvenog života tadašnje Ugarske. Pred tim nasrtajima a i kasnijim progonima pripadnici Kalisija povlačili su se iz Ugarske duboko u Bosnu. Ni u narednom periodu rimske pape nisu ih ostavile na miru.
Krajem XII i početkom XIII stoljeća bosanska država doživljava snažan politički, ekonomski i kulturni uspon i to u vrijeme vladavine Kulina bana. Iz ovog perioda potiču i prve vijesti o postojanju i širenju Bogumilskog učenja u Bosni koje je toliko uzimalo maha da ga je i sam Kulin prihvatio. To učenje je ostavilo duboke tragove u svim sferama života bosanskog naroda - dobrih Bošnjana. Od početka XIII stoljeća počinje osipanje muslimanskih skupina u Ugarskoj. Pristalice Bogumilskog učenja imali su jaka uporišta u Podrinju, Soli i Usori. Ova područja kao heretička spominju se vrlo rano 1225. godine kada je ugarski kralj Andrija II predao ova područja zajedno sa Bosnom u vlast nadbiskupu iz Kaloče kome je stavio u dužnost da očisti te zemlje od heretika - Bogumila. Ove oblasti zadržale su bogumilsko učenje kroz cijeli period Srednjovjekovne bosanske države sve do XV stoljeća. Kralj Andrija II od 1233. godine muslimanima u Ugarskoj zabranjuje svaku državnu službu od 1233. godine. Kasnije Karlo Robert Anžujski od 1341. godine prisiljava sve muslimane koji nisu prihvatili kršćanstvo da to odmah učine ili da se isele te su ponovo doneseni zakoni slični onima s početka XII stoljeća. Po istraživaču Mehmedu Handžiću posljednji muslimani iz Ugarsko-Hrvatske kraljevine prešli su ovamo živjeti i stvorili su svoj centar u gradu Kuš čiji se naziv vremenom prilagodio govornom području. Interesantan je također naziv naselja Kušlat na utoku Drinjače u Drinu, gdje se i danas zadržao motiv za vez na mahramama (ručnicima) zvani "Soko na Kušlat gradu". Bez sumnje ime gradu dale su Kalisije jer se pod tim imenom pominje pola stoljeća prije bitke na Kosovu. Karakterističan je i naziv naselja Šije kod Doboja što bi moglo ukazati na prisustvo pripadnika šijitskog mesheba, zatim mjesto Pečenegovci kod Prnjavora što ukazuje na mogućnost prisustva Pečeneza.
Tokom XIV stoljeća tj. za vrijeme bana Stjepana II i kralja Tvrtka I Srednjovjekovna država Bosna dostigla je vrhunac političke snage i teritorijalne veličine, dok je Tvrtko I svojim ugledom dostigao moć najmoćnijeg južnoslavenskog vladara. Granice bosanske države su se tada prostirale od Save do Korčule i Hvara te od Zrmanje i Knina do Sjenice i Lima. Politički uspon Bosne u ovom periodu praćen je odgovarajućim privrednim razvitkom i napretkom što se odrazilo na povećan obim trgovine koja je imala opći porast proizvodnje posebno u rudarstvu, kao i gradnju mnogih gradova – utvrda. Materijalni život bio je više izražen nego duhovni. Izvorna građa sasvim je jasna kada je riječ o etničkoj pripadnosti stanovnika Bosne. Svi spomenici isključivo spominju bosanski narod (Natio bosnensis) koji nosi ime po svojoj domovini. To su iz izvorne građe dobro poznati Bošnjani, koje dokumenti vjerovatno s razlogom često nazivaju i dobrim Bošnjanima. Kako god su Hrvati narod Hrvatske a Srbi narod Srbije, tako su i Bosanci narod Bosne.
Iako su materijalna i duhovna kultura bile prožete raznim uticajima sa istoka i zapada, srednjovjekovno bosansko stanovništvo je utkalo antičke vrijednosti u cjelokupno kulturno stvaralaštvo kako kroz duhovno tako i materijalno. Na toj osnovi su ponikle i one dobro prepoznatljive specifičnosti koje su se manifestirale kroz sljedeće elemente: u politici samostalna bosanska država, u religiji bosanska crkva, u pismenosti bosančica, u umjetnosti stećci, bosanska minijatura, narodno zanatstvo a u odijevanju bosanska nošnja. Pomenute specifičnosti u svim segmentima karakteristika je kalesijskog područja.
[izmijeni] Turski period
U XIV stoljeću na bosanskom području pojavljuju se Turci - Osmanlije koji će dati pečat razvoju cjelokupnog Balkanskog poluotoka pa i same Bosne i Hercegovine narednih 400. godina u svim sferama života. Prva uporišta u Bosni Osmanlije ostvarili još prije 1430. godine a od 1451. godine oni su stvarni gospodari u župi Vrhbosni sa glavnim gradom Hodidjedom. Osmanlije su između 1448.- 1453. godine od zaposjednutih dijelova Bosne obrazovali jednu svoju upravnu jedinicu koja se u domaćim izvorima iz 1453. godine naziva "Bosansko kraište" a u najstarijem poznatom turskom popisu iz 1445. Godine " Vilayet Hodidjed" i "Vilajet Saray-ovasi."
Okupacija Bosne od strane Osmanlija izvršena je u periodu od početka maja do kraja juna 1463. godine a istovremeno je formiran Bosanski sandžak sa prvobitnim sjedištem u Jajcu a kasnije u Sarajevu. U protuofenzivi Ugari su iste godine osvojili Jajce i sjevernu Bosnu (Donje krajeve i Usoru) te su formirali dvije banovine: Jajačku i Srebreničku. Sjedište Srebreničke banovine bio je grad Srebrenik a obuhvatala je Usoru, Soli i Spreču sa područnim gradovima. Pomenute banovine graničile su južno sa Bosanskim sandžakom. U narednim decenijama posle 1463. godine nastavljena su Osmanska osvajanja i formiranje novih sandžaka; Hercegovački 1470, Zvornički 1478. do juna 1483. godine. Tokom XVI stoljeća osvojena su nova područja prema zapadu i sjeveru te su formirani novi sandžaci: Kliški (1537.), Požeški (1538.), Krčko-Lički (1580.) i Bihaćki 1592. godine. Osvajanje Bosne i Hercegovine od strane Osmanlija trajalo je punih 129. godina. U tom periodu uništena je Srednjovjekovna Bosanska Država a osmanlije su uspostavile svoj sistem vlasti, društveno ekonomski poredak, zatim orijentalnu islamsku kulturu i civilizaciju. Zvornički sandžak u početku se sastojao od nekoliko nahija i gradova Smederevačkog sandžaka u Podrinju, pretežno na lijevoj strani Drine: Srebrenica, Zvornik, Kušlat, Šubin te Krupanj, Bohorina, Jadar, Ptičar i Rađevina na desnoj strani Drine. Od pada Srebreničke banovine 1512/1515. godine prostor doline gornje Spreče ulazi u sastav Zvorničkog sandžaka.
Nahija Spreča prvi put se pominje 1533. godine u sastavu Zvorničkog sandžaka. Obuhvatala je područja bivše srednjovjekovne župe Spreča tj. prostor gornjeg toka rijeke Spreča sa dvanaest naselja: Hrasno, Seljublje, Vukovije, Tojšići, Donja Okrugla, Gornja Okrugla, Dubrave, Dedino, Bukovica, Dubnica, Kalesija i Svojat. Današnje naselje Međeđa (Medveđa) pripadalo je nahiji Spreča. Naselje Babina Luka pripadalo je nahiji Gornja Tuzla a Kikači nahiji Donja Tuzla. Zvornički sandžak od osnivanja do 1541. godine bio je u sastavu Rumelijskog ejaleta, od te godine ulazi u sastav Budimskog pašaluka sve do 1580. godine tj. osnivanja Bosanskog pašaluka kada ulazi u njegov sastav i tu ostaje do kraja Osmanske vlasti u Bosni. Vrhovnu vlast je imao sultan koji je ujedno bio i vjerski i vojni poglavar. Društveno ekonomski sistem zasnivao se na feudalnom posjedu poznatom kao Timarski sistem.
U Bosanski pašaluk uključena je ne samo teritorija bosanskog kraljevstva nego i mnoge susjedne oblasti. Bosanski paša držao je pod svojom vlašću veći prostor nego ijedan bosanski kralj. Taj prostor prostirao se od Šapca do mora i od Zvečana do Virovitice a Bosna kao središnja oblast je predstavljala maticu. Najveća osobenost Bosanskog pašaluka jeste što je u svojim granicama bio jedini ejalet koji je sjedište i sav prostor srednjovjekovne Bosanske države zadržao u svom okviru, što nije bio slučaj sa drugim južnoslavenskim državama koje su osmanskim osvajanjima bile raskomadane.
Prije dolaska Osmanlija u Bosni je postojalo izvjesno šarenilo stanovništva. Većinsko stanovništvo bili su Bogumili a bilo je nešto katolika i pravoslavaca. Tokom islamizacije u Bosni Bogumili su se pretopili u Muslimane tako da je Bosna izgubila svoju staru vjeru s kojom je živjela više od pola milenija. Prihvatanje Islama od najvećeg dijela bosanskog stanovništva i asimiliranje islamske civilizacije na tlu Bosne predstavlja najizrazitiju i najznačajniju pojavu i crtu njene moderne povijesti. Islam, zajedno sa srednjovjekovnom bosanskom herezom, koja mu je prethodila, čini duhovnu vertikalu Bosne i Bošnjaka kao i njihovu povijesnu odrednicu.
Na formiranje bosanskohercegovačkog etnosa za vrijeme osmanske vladavine u Bosni i Hercegovini uticali su mnogobrojni faktori među kojima izdvajamo: prihvatanje Islama od strane većinskog stanovništva Bosne (Bogumila), osvajanje zemalja izvan granica Bosne i Hercegovine ( Hrvatske, Dalmacije i Ugarske) od strane osmanlija iz kojih su proistekla brojna migriranja stanovništva. Na proces islamizacije u sjeveroistočnoj Bosni bitno je uticala i činjenica što su se mnogi bosanski heretici upoznali sa Islamom mnogo prije nego što su osmanlije zauzeli (osvojili) Bosnu. Proučavajući islamizaciju ovih krajeva Muhamed Hadžijahić i Adem Handžić zasnivali su svoje teorije na arapskim izvorima i podacima bizantijskih pisaca i hroničara, te pretpostavljaju da je Bošnjačkog stanovništva bilo još sredinom XII stoljeća.
Bizantijski pisac Jovan Kinam (1150.- 1165. godina) također navodi da su Muslimani Kalisije ili Halisije bili nastanjeni u Ugarskoj od XI – XIII stoljeća. U Ugarskoj je bilo oko trideset naselja u koima su vršili vojne službe, bili su dobri trgovci, zanatlije, stručnjaci u novčanoj privredi, carinskoj službi i dr. Od svih Balkanskih krajeva, početkom razvijenog Srednjeg vijeka islam je najdublje korijene uhvatio na prostoru Srijema, Mačve i sjeveroistočne Bosne. Ovu konstataciju potvrđuju podaci koje je ostavio Abu Hamid od Andaluzije, koji je boravio u Ugarskoj od 1151. – 1153. godine. Abu Hamid je u Ugarskoj našao dvije vrste Muslimana; na hiljade potomaka Magribinaca kao i mnoštvo potomaka ljudi doseljenih iz Horzema; ovi drugi služe kralju, javno su kršćani a tajno ispovijedaju Islam; prvi služe kršćanima samo u ratu a javno ispovijedaju Islam.
Javanka Kalić koja je analizirala Abu Hamidove podatke, upoređujući ih sa bizantijskim izvorima Kinamom i Honijatom, uočava da se Abu Hamidovi podaci uklapaju u podatke navedenih pisaca. Abu Hamid govori o ugarsko-bizantijskom ratu koji je u to doba vođen 1151.- 1155. godine i kaže da ugarski kralj ima "Muslimansku vojsku" i vojnicima ne pravi smetnju da ispovijedaju njihovu vjeru. U tom ratu su kako navodi Abu Hamid, Muslimani porazili dvanaest vojski bizantijskog cara. Car je došao tražiti mir od ugarskog kralja nudeći predaju velikog bogatstva i znatnog broja zarobljenih muslimana koje je držao u svojoj vlasti. Sam je Abu Hamid podsticao muslimane da sudjeluju o ovom ratu. Javanka Kalić zaključuje upoređujući podatke Abu Hamida, Kinama i Honijata da su veliki broj zarobljenika, koje je carska vojska povela sa sobom, mogli biti samo stanovnici Sremskih naselja opljačkanih za vrijeme borbi. Ti su muslimani bili poznati i pod imenom Kalisije ili Halisije (spominje ih i Kinam ali mu nije bila jasna vjerska pripadnost ovih ljudi). U ovom ratu protiv Bizantije zajedno sa Kalisijama nastupao je i bosanski ban Borić. Sasvim je jasno da je ovom prilikom došlo do direktnog susret između Bošnjaka pod vodstvom bana Borića s jedne i muslimana Kalisija u ugarskoj vojsci s druge strane. Promatrajući sa aspekta historijskih procesa to je rezultiralo međusobnim uticajima naročito u prostorima koji su predstavljali granični pojas prema Ugarskoj tačnije u sjeveroistočnoj Bosni gdje nalazimo veliki broj izrazito muslimanskih toponima.
Da je muslimana Kalisija bilo na prostoru sjeveroistočne Bosne odnosno gornjeg toka rijeke Spreče svjedoče sačuvani nazivi većeg broja hidronima i toponima (još iz popisa 1533. godine) kao su današnji nazivi hidronima Kalesijica, Kalesijska rijeka, zatim toponimi naselja Kalesija Gornja, Kalesija Grad, Kalesijski Lugovi, Kalesijsko polje i td. Profesor Nedim Filipović skrenuo je pažnju da se na jednom stećku u naselju Glumina kod Zvornika pominje pisar natpisa pod turskim imenom Kulduk. To ime bi moglo biti izvjesni kalesijski relikt, što nam kazuje da su muslimani Kalisije bili primijećeni od strane bogumila i obratno. O tome je ostao i pisani trag na spomenutom stećku što nije nimalo slučajno i bez ikakve važnosti pogotovo ako se zna da su stećci zbog specifičnosti bogumilskog vjerovanja predstavljali domete materijalne i duhovne kulture bogumila u Bosni.
Do masovnog prevjeravanja bogumila odnosno prihvatanja islama doći će u vrijeme Turskog osvajanja Bosne. Prije dolaska Osmanlija u Bosni su egzistirale tri vjere; bogumilska, katolička i pravoslavna. Proces islamizacije može se pratiti kroz deftere na osnovu kojih se može ustanoviti u kojoj su mjeri pripadnici bogumila, katolika i pravoslavaca prelazili na Islam. Najmasovniji prelazak na Islam bio je među bogumilima. Prvi prelasci stanovništva na Islam na prostoru sjeveroistočne Bosne dešavali su se oko podgrađa i utvrđenih gradova Zvornika i Srebrenice. Između 1582. – 1533. godine broj muslimana na području Zvorničkog sandžaka znatno se povećao. Značajnu ulogu u širenju Islama odigrali su gradovi kao centri islamske kulture i civilizacije. Međutim, veza između muslimana Kalisija i muslimana koji su islam prihvatili dolaskom Osmanlija bila je prekinuta u periodu od najmanje dva stoljeća. O prisutnosti islama u Bosni prije dolaska osmanlija nemamo drugih tragova, iako je za pretpostaviti da je doticaja bilo. Prisutnost pravoslavnog stanovništva i djelovanja pravoslavne crkve na prostoru sjeveroistočne Bosne u uskoj je vezi sa uspostavljanjem osmanske vlasti u ovim krajevima kao i kolonizacijom novog stanovništva tzv. Vlaha.
Na ovom području prisutni su i elementi pravoslavne kulture kao što je manastir Papraća izgrađen tokom XVI stoljeća, zatim pravoslavna crkva izgrađena u kasnijem periodu. Od 1463-1540. godine na prostoru sjeveroistočne Bosne uočavaju se tri faze doseljavanja Vlaha iz Drinske oblasti; prvi nakon osnivanja Hercegovačkog sandžaka 1470. godine, drugi nakon pada Srebreničke banovine 1512-1515. godine i treći nakon Mohačke bitke odnosno sloma Ugarske i pada Jajačke banovine 1527-1528. godine. U navedenim periodima oni se naseljavaju u više nahija Zvorničkog sandžaka, među njima i nahiju Spreču. Na etničke prilike tokom XVII i XVIII stoljeća na prostoru sjeveroistočne Bosne uticalo je doseljavanje brojnih povratnika Bošnjaka iz Mađarske koji su ranije otišli u te krajeve u vrijeme turskog osvajanja Ugarske. Najviše su se naselili na prostor Kalesije i Capardi. Krajem XVIII stoljeća u Majevički kraj doselilo je nešto Karavlaha (rumunskih cigana), među kojim i u naselje Kusonji (područje gornjeg toka Spreče).
Pomjeranje stanovništva i etničke promjene u BiH kao i u okolini Kalesije nastale su poslije progona Muslimana iz Srbije tj. nakon Prvog i Drugog srpskog ustanka (1804-1813. godine) a i kasnije. Tada su srpski ustanici progonili, pljačkali i ubijali muslimansko stanovništvo. Kao posljedica toga uslijedila je masovna seoba (progon) muslimanima, većina ih je prešla preko Drine te se naselila na prostor Bosne. Mnoge doseljene porodice na području Kalesije dobile su nadimke odnosno prezimena po gradovima iz kojih su se doselili kao što su: Užičanin u Gornjem Hrasnu, Valjevac u Donjim Vukovijama, Požegić u Donjim Raincima i Vukovijama, Bajić u Donjim Raincima, Loznice u Memićima, Šapčanović u Bulatovcima i dr.
Turskim osvajanjem Bosne nastale su velike promjene u položaju, prirodi i ulozi gradova. U cjeloj Bosni niču nova urbana naselja ili se naslanjaju na stara, te poprimaju osmansko - orijentalni karakter koji se razlikovao od evropskog po nastanku, razvitku i ulozi. Širenjem Islama širila se i islamska kultura, prosvjeta, nauka i književnost. Ta kultura se najviše ispoljila na području građevinarstva posebno kroz objekte islamske arhikteture. Najbrojniji podignuti objekti tokom XV i XVI stoljeća su džamije koje su pored osnovne sakralno i kulturno-prosvjetne uloge predstavljale i centre mahala. Pored džamija građene su medrese, brojni mektebi, tekije kao i biblioteke. Osim sakralnog, društvenog i prosvjetnog karaktere podizani su brojni objekti privrednog i saobraćajnog značaja kao što su bezistani, hamami, karavan-saraji, hanovi te brojni mostovi a velika pažnja se poklanjala na izgradnju vodovoda i česama. Kada je u pitanju područje Kalesije, civilizacijske tragove orijentalne kulture možemo pratiti od formiranja Zvorničkog sandžaka preko prvih popisa u defterima sve do kraja Osmanske uprave, zatim preko procesa islamizacije, sakralnih objekata tj. džamija, mekteba, vakufa, dovišta, nadgrobnih spomenika - nišana, zatim utvrđenih kula, putnih komunikacija, hanova, zanatstva, nošnje i dr. Islamsko-orijentalna kultura snažno se odrazila na stambenu arhitekturu, kulturu, stanovanje te izvršila veliki uticaj na razvoj zanatstva.
[izmijeni] Austougarski period
Berlinskim ugovorom ljeta 1878.godine Austro-Ugarska je dobila mandat velikih sila da okupira i upravlja Bosnom i Hercegovinom. Okupacija Bosne i Hercegovine predstavlja najznačajniji događaj u njenoj historiji od sredine XV stoljeća. Nakon 400.godina pod osmanskom vlašću, Bosna i Hercegovina se našla u sastavu Austro-Ugarske monarhije. To je imalo dalekosežne posljedice u njenom daljem razvitku. Bosna i Hercegovina se od tada veže za evropsku civilizaciju. Uz prisustvo orijentalno islamske-kulture stvoreni su uslovi za formiranje novog društva. Okupacijom su zaokružene istočne granice Bosne i Hercegovine, određene međunarodnim priznanjem granica Srbije, Osmanskog Carstva i Crne Gore.
Dolazak Austro-Ugarske u Bosnu i Hercegovinu značilo je prelazak iz jedne civilizacije u drugu, sasvim različitu kulturu i način života što nije teklo ni jednostavno, ni bezbolno niti brzo. Bošnjaci su posredstvom religije ušli u jedinstveni islamski kulturni krug i integrirali se u specifično osmansko društvo, koje je obuhvatalo svo muslimansko stanovništvo Osmanske Carevine. Muslimansko društvo je za razliku od nemuslimanskog stanovništva bilo klasno strukturirano obuhvatajući u sebi sve srednjovjekovne staleže: spahije, ulemu (svećenstvo), trgovce, zanatlije, slobodne i zavisne seljake (raju).
Mnogostranost i razvijenost unutrašnjeg kulturnog i političkog života bošnjačkog društva stavljale su ga na prvo mjesto među etničkim zajednicama u Bosni i Hercegovini. Bošnjake je vezivalo na stotine ekonomskih, političkih, kulturnih i psiholoških niti stvaranih i razvijanih stoljećima sa centrima političkog, vjerskog i kulturnog života islamskog svijeta. Bosna i Hercegovina je imala status posebnog područja nad kojim su pored austrijskog cara ingerencije imali zajednička vlada Austrije i Mađarske. Vrhovna vlast je povjerena zajedničkoj vladi a u njeno ime poslove je obavljalo zajedničko ministarstvo finansija. Ministarstvo je preko zemaljske vlade u Sarajevu upravljalo Bosnom i Hercegovinom. Austro-Ugarska je uglavnom zadržala osmansko administrativno teritorijalnu podjelu na okruge. Zemlja je bila podijeljena na šest okruga: sarajevski, travnički, bihaćki, banjalučki, mostarski i tuzlanski. Okruzi su podijeljeni na srezove (kotareve) i ispostave (političke ekspoziture-općine). Srezovi su podijeljeni na seoske općine a ovi na mahale i zaseoke. Područje općine Kalesija u vrijeme Austro-Ugarske uprave administrativno je ulazilo u sastav tri kotara: Donja Tuzla, Vlasenica i Zvornik.
Prema Austrougarskom popisu stanovništva godine 1895. na kalesijskom prostoru bilo je ukupno 12. 427 stanovnika a glavno zanimanje im je bila poljoprivreda. Uspostavljanjem Austrijske vlasti izazvalo je nove migracione pokrete i razmještaje stanovništva što je uticalo na promjenu etničke slike u cijeloj Bosni i Hercegovini a samim tim i na Kalesijskom prostoru. Neposredno nakon okupacije u Bosni i Hercegovini su se doselili brojni činovnici (uglavnom iz Austrije, Ugarske i Njemačke), zatim obrtnici, trgovci, zanatlije i dr. Ustanci i borba protiv okupacije te zbog teških ekonomskih prilika izazvali su velike ljudske gubitke i migracije bosanskohercegovačkog stanovništva. To je promijenilo demografsku sliku naše zemlje.
Nakon okupacije zbog teških ekonomskih prilika u Bošnjačkom narodu dolazi do pokreta iseljavanja u Tursku koje se odvijalo kroz nekoliko valova. Prvi val uslijedio je neposredno nakon okupacije 1878. godine, drugi nakon uvođenja vojne obaveze 1881. godine i nakon ustanka 1882. godine, treći u vrijeme borbi za vjersku i vakufsko-mearifsku autonomiju muslimana koja je počela 1889. godine, četvrti nakon aneksije 1908.godine i peti poslije Balkanskih ratova 1912.-1913. godine u Tursku. Zbog tih navedenih okolnosti prirodni priraštaj kod Muslimana je bio nizak dok se broj Pravoslavaca i Katolika povećavao useljavanjem iz drugih zemalja, također broj Jevreja povećavao se doseljavanjem njemačkih Jevreja - Aškenaza. Tokom Austro-Ugarske vladavine najveći broj stanovnika živio je na selu. Najbrojniji su bili kmetovi, zatim slobodni seljaci - zemljoposjednici. Najveći broj gradova imao je agrarni karakter. U njima su najbrojnije bile zanatlije i trgovci, zatim agrarno stanovništvo, vojska, činovnici i inteligencija. Kako su Muslimani bili osnovni nosioci bosanske posebnosti za vrijeme Osmanske vladavine, oni su se smatrali najdržavotvornijim narodom. Zato je Benjamin Kalaj uveo u upotrebu Bošnjačku naciju, sa obilježjima bosanske zastave, grba i Bošnjački jezik. Na taj način je izražena posebnost Bosanskih Muslimana, koji su na taj način izdvajani iz tokova srpske i hrvatske nacionalne propagande u Bosni i Hercegovini.
Iako je u periodu Austro-Ugarske došlo do bržeg razvoja privrede naročito industrije i gradnje komunikacija Kalesijsko područje je ostalo čisto agrarni prostor bez ijednog industrijskog postrojenja. Početkom XX stoljeća izrađen je jedino makadamski put Tuzla - Zvornik, preko Požarnice i Kalesije te je na taj način prostor Kalesije povezan sa industrijskim centrima (Zvornik i Tuzla). Pored postojećih putnih komunikacija postojali su mnogi hanovi, dućani i druge zanatske radnje. Ta gradnja je nastavljena i uz novosagrađeni makadamski put Tuzla - Zvornik. Pred Prvi svjetski rat počela je izgradnja željezničke pruge Tuzla - Zvornik koja je prekinuta ratnim dejstvima. Kada je u pitanju kultura područja Kalesije u Austro-Ugarskom periodu ona se manifestirala kao i cjeloj državi Bosni i Hercegovini, ali u sasvim slabijem intenzitetu, posebno kada je riječ o obrazovanju. Pored konfesionalnog obrazovanja koje se obavljalo u 14 džamija i 26 mekteba i 3 ibtidaije kod Muslimana, kod Pravoslavaca je obavljano u jednoj crkvi, postojalo je i interkokfesionalno obrazovanje koje je počelo izgradnjom prve škole osnovnog obrazovanja 1906. godine u Kalesiji. Najveći dio kulturnih i konfesionih objekata naslijeđen je iz perioda Osmanske uprave.
[izmijeni] Period Kraljevine Jugoslavije
Raspadom Austro-Ugarske monarhije južnoslavenske zemlje Slovenija, Hrvatska i Bosna i Hercegovina koje su bile u njenom sastavu formirale su Državu Slovenaca, Hrvata i Srba 29. X 1918. godine u kojoj je Bosna i Hercegovina imala status federalne jedinice. Zbog teških spoljnopolitičkih i unutrašnjih okolnosti u kojoj se našla Država SHS, bila je primorana da se ujedini sa [[Srbija|Srbijom] i Crnom Gorom 1. XII 1918. godine u jedinstvenu južnoslavensku državu (Kraljevinu Srba Hrvata i Slovenaca).
Ulaskom Bosne i Hercegovine u ovu državu počinje sistematsko rušenje njenih državnih institucija, historijskog kontinuiteta te stradanje Bošnjačkog stanovništva.
Kraljevina SHS bila je unitarističko-centralistička država a to uređenje je sankcionirao Vidovdanski ustav donesen 28. juna 1921. godine. Ustavnim članom 135. ( u štampi nazvan "Turski paragraf") garantovana je teritorijalna cjelovitost Bosne i Hercegovine. Dotadašnji okruzi su preimenovani u oblasti. Bosna i Hercegovina je bila podijeljena na šest oblasti: Sarajevska, Tuzlanska, Travnička, Mostarska, Bihaćka i Vrbaska. Politički život po Vidovdanskom ustavu obilježen je kaotičnošću, bezobzirnošću i represijama vladajućih krugova kao i kraljevom samovoljom. Da bi oživotvorio čisti nacionalizam kralj uvodi diktaturu 6. januara 1929. godine te donosi zakon o nazivu i podjeli Kraljevine na upravna područja - banovine.
Bosna i Hercegovina je podijeljena na četiri banovine: Drinsku, Vrbasku, Primorsku i Zetsku te je na taj način razbijena kao historijska cjelina jer je njeno područje ispresijecano i spojeno sa djelovima drugih južnoslavenskih zemalja. Bošnjaci su takvom podjelom u sve četiri banovine bili u potpunoj manjini. Takvo stanje ostalo je sve do 26. VIII 1939. godine kada je sporazumom Cvetković - Maček formirana Banovina Hrvatska u čiji sastav je ušlo trinaest bosanskohercegovačkih kotara (srezova) ukupne površine 11.403 km2 sa 616.997. stanovnika. Ova politika o podjeli Bosne i Hercegovine nije realizovana zbog izbijanja Drugog svjetskog rata. Kalesijsko područje od 1918.godine pa do 03. oktobra 1929. godine administrativno je pripadalo kotarevima: Vlasenica, Zvornik i Tuzla a oni su bili sastavni djelovi okruga Tuzla. Godine 1921. živjelo je ukupno na području današnje Kalesije 14.857 stanovnika. U periodu od 1895. - 1921. godine broj stanovnika na kalesijskom prostoru ukupno se povećao za 2.430 stanovnika, iz čega možemo zaključiti da je prirodni priraštaj stanovništva bio neznatan a tome su doprinijeli ratovi, iseljavanja, migracije, bolesti i dr. faktori tokom ovog perioda. Od oktobra 1929.godine izvršena je nova administrativna podjela države. Kalesijsku teritoriju činile su tri komune koje su ulazile u sastav srezova (kotara): Tuzla, Vlasenica i Zvornik sve u sastavu Drinske banovine.
Prema popisu stanovništva iz 1931. godine u pomenute tri kalesijske komune živjelo je ukupno 22.781. stanovnik što je činilo samo 1,48 % stanovnika Drinske banovine. U trenutku stvaranja zajedničke Južnoslavenske države u Bosni i Hercegovini preko 62 % privatne zemlje bilo je vlasništvo Bošnjaka. Zbog te činjenice našla se na udaru agrarne reforme koja je provođena od 1919. do 1931.godine. Od skoro dva miliona hektara površine obuhvaćene reformom u Kraljevini Jugoslaviji, 1.286.227. hektera ili 66,9 % odnosilo se na Bosnu i Hercegovinu. Agrarna reforma poslužila je kao sredstvo za jednostrano obezvlašćivanje Bošnjaka i postizanje određenih nacionalno političkih ciljeva. Područje Kalesije bilo je meta navedene reforme što su najviše osjetili kalesijski zemljoposjednici (age i begovi). Kraljevina Jugoslavija u ovom periodu nije ništa dala Bošnjacima na prostoru Kalesije, već je samo uzimala. Ekonomski i socijalni odnosi Bosne i Hercegovine u ovom periodu imali su osnovu privredne nerazvijenosti. Dominirala je apsolutno poljoprivreda kojom se bavilo preko 80 % stanovništva, taj procent povećavao se tridesetih godina XX stoljeća. Na kalesijskom području ekonomska stagnacija bila je još izrazitija. Jedino je 1926.godine izrađena četverorezredna škola u Osmacima, te su obnovljeni radovi na izgradnji pruge Tuzla - Zvornik koji su započeli još pred Prvi svjetski rat. Iste radove na pruzi prekida izbijanje Drugog svjetskog rata. Politički i ekonomski teško stanje direktno se odrazilo i na kulturne prilike ali u negativnom kontekstu na cijelu Bosnu i Hercegovinu te još izraženije na kalesijsko područje u pomenutom periodu.
[izmijeni] Period Drugog svijetskog rata
Nakon okupacije i kapitulacije pred fašističkim silama 17.aprila 1941.godine, Kraljevina Jugoslavija se raspala a njena teritorija je podijeljena između fašističkih sila. Na djelu prostora bivše Kraljevine Jugoslavije 10. aprila 1941. godine formirana je Nezavisna Država Hrvatska u čiji sastav je ušla Bosna i Hercegovina. Vojna i politička vlast ove države provodili su profašističku politiku. Takvu genocidnu politiku provodili su i četnici nad Bošnjacima, Albancima i Jevrejima naročito u Podrinju, istočnoj Hercegovini i Krajini. Drugi svjetski rat na teritoriji Bosne i Hercegovine kao i na prostoru gornjeg toka rijeke Spreče ostavio je iza sebe pustoš, spaljena i razrušena naselja, stradanje stanovništva te uništenu i razorenu ionako nerazvijenu privredu. Tokom II svjetskog rata stvorene su pretpostavke za stvaranje jugoslavenske države na federativnom principu. Taj projekt ostvaren je na Drugom zasjedanju AVNOJ-a 29. i 30. novembra 1943. godine u Jajcu. U toj državi Bosna i Hercegovina je postala ravnopravna država sa ostalim članicama Demokratske Federativne Jugoslavije što je potvrđeno odlukama ZAVNOBiH-a i AVNOJ-a. Ove odluke potvrdila je ustavotvorna skupština 29. novembra 1945. godine te je donijela "Deklaraciju o proglašenju Federativne Narodne Republike Jugoslavije". Bosna i Hercegovina u Federativnoj Narodnoj Republici Jugoslaviji odnosno Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji bila je kao ravnopravna (?) federalna jedinica sve do njenog raspada 1991.godine.
[izmijeni] Nastanak općine Kalesija
Završetkom II. Svjetskog rata uspostavljeno je novo administrativno uređenje u Bosni i Hercegovini kao i kalesijskom području odnosno gornjem toku rijeke Spreče. Teritorija Bosne i Hercegovine podijeljena je na četiri oblasti: Sarajevska, Tuzlanska, Banjalučka i Mostarska. Oblasti su djeljeni na srezove.
Kalesijska teritorija ulazila je u sastav dva sreza Tuzla i Zvornik sve u sklopu oblasti Tuzla. Srezovi su dalje djeljeni na mjesne odbore koji su bili najniži upravni organi lokalne vlasti. U gornjem toku rijeke Spreče formirano je sedam mjesnih odbora: Požarnica, Tojšići, Međaš, Kalesija, Memići, Osmaci i Caparde. Mjesni odbori Požarnica i Tojšići ulazili su u sastav sreza Tuzla dok su Međaš, Kalesija, Memići, Osmaci i Caparde ulazili u sastav sreza Zvornik. Mjesnom odboru Požarnica pripadala su naselja: Babina Luka, Hrasno i Seljublje sa 255. domaćinstava u koima je živjelo 1376. stanovnika.
Mjesnom odboru Tojšići pripadala su naselja: Kikači, Jeginov Lug, Lipovice, Petrovice, Vukovije Gornje, Vukovije Donje sa 969. domaćinstava i 5132. stanovnika.
Mjesnom odboru Međaš pripadala su naselja: Miljanovci, Meškovići, Gornji Rainci, Donji Rainci i Sarači sa 435. domaćinstava i 2295. stanovnika.
Mjesnom odboru Kalesija pripadala su naselja: Dubnica, Kalesija Selo, Prnjavor, Zolje, Jajići, Brda, Šahbazi i Hrvačići sa 680. domaćinstava i 3027. stanovnika.
Mjesnom odboru Memići pripadala su naselja: Baljkovica, Brezik, Bulatovci, Hemlijaši, Mahala, Memići, Podbara, Staro Selo, Potočani i Zukići sa 409. domaćinstava i 2070. stanovnika.
Mjesnom odboru Caparde pripadala su naselja: Caparde, Hajvazi, Kulina, Kusonje i Vilčevići sa 310. domaćinstava i 1592. stanovnika.
Mjesnom odboru Osmaci pripadala su naselja: Bećarevina, Borogovo, Čitluk, Gojčin, Jelovo Brdo, Kakanj, Karavlasi, Like, Makalići, Osmaci, Panduri, Pantelići, Purkovići, Rakino Brdo, Raševo, Sajtovići, Šeher, Vis, Vrelo, Vukovina i Zelina sa 655. domaćinstava i 3544. stanovnika. Kalesijsko područje brojalo je ukupno 3713. domaćinstava sa 19.126.stanovnika.
Mjesni odbori se ukidaju 1953. godine i formiraju Narodni odbori. Na kalesijskom području formirana su dva narodna odbora Tojšići i Memići. U narodni odbor Tojšići ušla su naselja mjesnih odbora Požarnica, Tojšići i Međaš a u narodni odbor Memići naselja mjesnog odbora Memići, Kalesija, Caparde i Osmaci. Zakonom o komunalnom uređenju iz 1955. godine došlo je do reorganizacije narodnih odbora i formiranja novih komuna - općina. Na osnovu donesenog zakona 1959. godine formiran je narodni odbor Kalesija koji je nastao spajanjem narodnih odbora Tojšići i Memići. Tom prilikom formirano je općinsko područje Kalesije koje je obuhvatalo prostor od 272 km2. Prema popisu iz 1948. godine na prostoru općine Kalesije bilo je 3572. domaćinstva sa ukupno 18.471. stanovnika dok je u 1953. godini broj domaćinstava iznosio 3.996. sa 21.619. stanovnika. Nacionalni sastav kalesijske populacije bio je heterogen a ona je historijski uslovljena. Međutim, savremene promjene u nacionalnoj strukturi kalesijske općine rezultat su prirodnog kretanja u etničkim skupinama stanovništva, migracionim kretanjima, ubjeđenja građana o njihovoj pripadnosti, mješoviti brakovi a u najvećoj mjeri politika bivše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. Naime negiranje posebnosti Bošnjaka počinju 21. januara 1946. godine donošenjem prvog ustava Federativne Narodne Republike Jugoslavije kada se Bošnjaci potpuno brišu iz ustava države. Ta tendencija nastavljena je sve do 1971. godine kada se ustavnim amandmanom SFRJ "pojavljuju" Muslimani. Prema popisu stanovništva iz 1948. i 1953. godine sva lica jugoslavenskog porijekla, "koja nisu bila nacionalno opredjeljenja", što se prije svega odnosilo na Bošnjake uvedena je statistička kategorija "Jugosloven neopredijeljen", te zbog toga u navedenim popisima nemamo podataka o etničkom sastavu stanovništva u Bosni i Hercegovini pa i prostoru Kalesije. Tek 1961. godine prvi put uvedena je statistička odrednica u "Musliman u etničkom smislu" i od te godine možemo pratiti nacionalnu strukturu stanovništva.
U periodu od 1948. do 1991. godine uočljivo je da se broj stanovnika udvostručio. Gustina naseljenosti u 1948. godini bila je 68. stanovnika po km2, dok je u 1991. godini iznosila je 153,7 stanovnika po km2. U nacionalnoj strukturi oduvijek su brojčano dominirali Bošnjaci kojih je 1961. godine bilo 51,8 %, Srba 27,5 %, Hrvata 0,2 %, Jugoslavena 20,2 % i ostalih 0,3 %. Taj procent Bošnjaka u 1991. godini iznosio je 79,3 %, Srba 18,3 %, Hrvata 0,1 %, Jugoslavena 0,7 % i ostalih 1,7 %. Povećanje broja Bošnjaka objašnjava činjenica njihovog priznavanja 1971. godine kao nacije, što je rezultiralo da se Bošnjaci više ne izjašnjavaju ili u sasvim malom procentu kao Jugoslaveni ili ostali. U periodu od 1948. do 1991. godine migraciona kretanja usporavala su povećanje broja stanovništva, što je najviše izraženo u periodu između 1961. do 1971. godine kada je došlo do odliva stanovništva a razlozi su bili odlazak na rad u inozemstvo odnosno zapadne zemlje naročito u Njemačku i Austriju i zbog nemogućnosti zaposlenja u domaćoj sredini i nerazvijenosti privrede, jer u to vrijeme nije postajao niti jedan industrijski pogon. U poslijeratnom periodu u privrednom pogledu kalesijsko područje sve do sedamdesetih godina ostalo je izrazito agrarno područje. Na porast poljoprivredne proizvodnje imalo je Poljoprivredno Dobro "Spreča" formirano od zemljišta koje se oduzimalo od zemljoposjednika putem nacionalizacije, eksproprijacije, konfiskacije i arondacije. Tom prilikom je oduzeto i veći dio zemljišta za Aerodrom "Dubrave". Tako je veći dio stanovništva osiromašen. Međutim, ipak je osjetan privredni razvoj u pogledu elektrifikacije, izgradnje putova, vodovoda, PTT mreže, zdravstvenih, kulturnih i vjerskih objekata.
Sedamdesetih godina XX stoljeća javljaju se prvi industrijski pogoni. Do agresije na Bosnu i Hercegovinu glavni nosioci industrijskog razvoja bili su u oblasti hemijske industrije i industrije plastičnih masa - Plastikal, u oblasti grafičke industrije odnosno pravljenja i prerade kartonske ambalaže - Kartonaža, u oblasti metaloprerađivačke industrije - UNIS, u oblasti tekstilne industrije - Moda. Trgovina je imala snabdjevački karakter (uglavnom trgovina na malo), dok je razvoj ugostiteljstva i turizma počeo tek od 1976. godine gradnjom prvih ugostiteljskih objekata. Saobraćajna veza poboljšana je krajem sedamdesetih godina tj. asfaltiranjem putova magistralnog značaja Tuzla - Zvornik, regionalnog značaja Međaš - Živinice, Caparde - Šekovići, Caparde - Snagovo - Zvornik, kao i mreža lokalnih putova. Izgradnjom saobraćajnica naselja su povezana sa centrom općine što je stvorilo bolje uvjete za brži razvoj privrede općine Kalesije i njenu povezanost sa drugim susjednim općinama. Pred agresiju na Bosnu i Hercegovinu izgrađen je i jedinstven sistem PTT mreže. Prva ambulanta je izgrađena u prvoj polovini šezdesetih godina.
Brži razvoj privrede i porast broja stanovništva odrazio se na razvoj školstva ali i općenito na kulturne prilike u poslijeratnom periodu. Donošenjem zakona o obaveznom osmogodišnjem školovanju 1949. godine pristupilo se gradnji prvih školskih objekata. Tako su 1954. godine sagrađene dvije osnovne škole u Memićima i Tojšićima. Sa postojeće dvije iz ranijih perioda postojala su četiri školska objekta. Do izgradnje srednjoškolskog centra u Kalesiji 1977/78. godine izgrađeno je ukupno šest osnovnih škola: Kalesija, Memići, Osmaci, Rainci Gornji, Tojšići i Vukovije sa šesnaest područnih: Dubnica, Gojčin, Zolje, Donji Rainci, Lipovice, Miljanovci, Vukovije Gornje, Vukovije Donje, Hrasno Gornje, Hrasno Donje, Jeginov Lug, Kikači, Seljublje, Zukići, Rakino Brdo i Hajvazi. Kulturni život odvijao se kroz djelatnost Narodnog Univerziteta u čijem sastavu su djelovali: biblioteka, dom kulture i čitaonice. Na području Kalesije izgrađeno je ukupno 22. objekta kulture od kojih u urbanom području Kalesije 3, a u ostalim djelovima općine 19. objekata. Pored navedenih institucija, obrazovni i duhovno - kulturni sadržaji odvijali su se i kroz vjerske objekte odnosno džamije, mektebe i crkve.
[izmijeni] Kalesija u periodu agresije do danas
Započeti politički, privredni, društveni i kulturni razvoj na području Kalesije zaustavila je Agresija na međunarodnu priznatu Republiku Bosnu i Hercegovinu od strane Srbije, Crne Gore, Jugoslovenske Narodne Armije (?) i terorističkih formacija Srpske Demokratske Stranke Bosne i Hercegovine 06. aprila 1992. godine. Ta agresija trajala je do potpisivanja Dejtonskog Sporazuma 1995. godine. U toku agresije izvršen je masovan genocid nad Bošnjačkim stanovništvom, urbicid tj. razaranje bosanskih gradova i svega onog što je Bošnjačko.
Kalesija se od 2. maja 1992.godine našla među prvim bosanskohercegovačkim gradovima na udaru velikosrpskog agresora. 11. maja 1992. godine grad Kalesija sa teritorijem istočno od rijeke Bjeljevac izuzev naselja Zukići i Jajići okupirani su od strane agresora.
Za samo dvanaest dana 23. maja 1992. godine Kalesija je ponovo oslobođena i postala prvi oslobođeni grad u Bosni i Hercegovini. Posljedice agresije su etničko čišćenje, stradanje i raseljavanje stanovništva, odvođenje mnogih u logore, zatim razaranje kalesijskih naselja, vjerskih objekata, industrijskih postrojenja kao i nova administrativna podjela teritorije.
Dejtonski sporazum odredio je novu administrativno uređenje Bosne i Hercegovine. Kao posljedica tog uređenja 71 km2 odnosno 26,1 % teritorije izdvojen je iz teritorije općine Kalesija koja je imala 272 km2 i pripojen novoformiranoj općini Osmaci. U novoformiranu općinu Osmaci pripojena su sljedeća naselja: Mahala, Hajvazi, Caparde, Kulina, Kusonje, Kosovača, Vilčevići, Matkovac, Osmaci, Šeher, Rakino Brdo, Borogovo, Sajtovići, Like i Drvenice.
[izmijeni] Geografija
Općina Kalesija nalazi se u sjeveroistočnom dijelu BiH. Od Tuzle se nalazi jugoistočno i od nje je udaljena oko 22 km. Svojim većim dijelom nalazi se u dolini rijeke Spreče. Sadašnja površina općine Kalesije je 180 km² sa oko 42 000 stanovnika. Prije agresije površina Kalesije bila je oko 272 km² i nakon Dejtonskog sporazuma jedna trećina općine pripala je novoformiranoj općini Osmaci. U fizičko-geografskom smislu teritorija Kalesije podjeljena je na tri geomorfološke cjeline: 1.Majevica sa pobrđem 2.Dolina gornje Spreče 3.Bišina i njeno pobrđe Geografske koordinate općine su: 18°15′16″° istočne geografske širine i 44°25′6″ sjeverne geografske dužine.
Geološki sastav općine je skoro neistražen ali do izvjesnih podataka možemo doći iz odgovarajuće literature koje ima veoma malo na ovu temu.
Klimatske karakteristike općine su slične sa karakteristikama njenog šireg okruženja, odnosno Kalesija i njeno šire okruženje imaju umjereno-kontinentalnu klimu. U toku godine nema većih temperaturnih oscilacija.
Hidrografsku mrežu općine čini rijeka Spreča sa svojim pritokama: Bukovica, Gribaja, Tavna, Dubnica, Papraća, Ugerovica, Mramorak, Sajtovića rijeka, Mala rijeka ali i manji povremeni tokovi. Dužina rijeke Spreče 151,7 km a kroz Kalesiju protiče u dužini od 43,5 km.
Za područje općine Kalesija možemo reći da je plodno i povoljno za razvoj poljoprivrede. Na ovom području zastupljena su: aluvijalna, dolinska, brežuljkasta i brdska tla.
Obzirom da Kalesija ima povoljnu klimu i tla samim tim je razvijen biljni i životinjski svijet. U dolini Spreče nalaze se manje šume crne joha, vrbe i poljskog jasena. Na većoj nadmorskoj visini su šume hrasta i kitnjaka kao i hrasta lužnjaka i običnog graba. Takođe su rasprostranjene borove šume, šume cera i bukve. Od životinja su rasprostranjeni: medvjed, vuk, divlje svinje, jazavac, tvor, lisica, patke i druge ptice.
Iz svega navedenog možemo zaključiti da Kalesija ima dobre prirodno- geografske karakteristike i one pružaju mogućnost razvoja mnogih privrednih grana.
[izmijeni] Stanovništvo
[izmijeni] Privreda
Imajući u vidu geografski položaj općine, kao i činjenicu da se jedan broj izbjeglog i raseljenog stanovništva trajno naseljava na području općine, to su se i privatni poduzetnici bazirali na pokretanje proizvodnje u oblasti građevinarstva, prerade drveta i manjim dijelom na metaloprerađivačku djelatnost, zatim na proizvodnju hrane (mesa, šampinjona, peradarstvo itd.) U sklopu tih aktivnosti pokrenuta je proizvodnja plastične i aluminijske stolarije, proizvodnja stolarije od drveta, pokrenuto je nekoliko kapaciteta za primarnu preradu drveta , proizvodnja betona i betonske galanterije, proizvodnja cijevi za građevinarstvo,eksploatacija neindustrijskog kamena i pijeska i niz drugih manjih kapaciteta u okviru trgovine i usluga, koje se razvijaju duž magistralnog i regionalnih puteva. U narednom periodu treba staviti akcenat na dalji razvoj proizvodnje u malim i srednjim preduzećima, a naročito pokretanje proizvodnje zdrave hrane čime bi se obezbjedilo veće zapošljavanje i poboljšali socioekonomski uslovi života stanovnika općine Kalesija. Općina Kalesija je poduzela niz stimulativnih mjera za unapređenje poduzetničkih aktivnosti kao što su: davanje zemljišta za izgradnju pod vrlo povoljnim uslovima, usmjeravanje putem organa u lokalnoj samoupravi, kontakti sa potencijalnim privrednicima, usluge preko fondacije itd.
Ipak najveći dio stanovništva se bavi poljoprivredom, po čemu je ovaj kraj i poznat zbog prirodno geografskih karakteristika. Na teritoriji općine krajem 50-tih godina osnovano je poljoprivredno-proizvodno društvo DD "Spreča" koje se danas prvenstveno bavi proizvodnjom hrane, sjemena, mlijeka i mesa. Društvo raspolaže površinom od 4.150 ha.
Na području općine Kalesija je aktivan i veliki broj uslužnih preduzeća različitog oblika djelovanja koja pružaju neophodne usluge građanima i zapošljavaju veliki broj radnika.
[izmijeni] Obrazovanje
Na području općine Kalesija postoji pet osnovnih škola u kojima nastavu pohađaju djeca od prvog do osmog (u novije vrijeme do devetog) razreda i nalaze se u većim mjesnim zajednicama:
- Kalesija
- Rainci Gornji
- Memići
- Vukovije i
- Tojšići.
Ovim školama se pridodaje još devet područnih škola u kojima pohađaju nastavu djeca od prvog do četvrtog razreda.
U spomenutim školama obrazuje se oko 5000 učenika po Bosanskom nastavnom planu i programu.
U Kalesiji postoji i Mješovita srednja škola Kalesija, u okviru koje se obrazuju gimnazijalci, mašinski, poljoprivredni i veterinarski tehničari. Naravno tu su i mnogobrojni zanati odnosno zanimanja kao što su: bravar, zavarivač, metalostrugar, monter centralnog grijanja, plinski i vodoinstalater, autolimar, automehaničar, zidar, keramičar, prodavac i drugi.
Veoma veliki broj učenika i studenata po znjanje ide u Tuzlu putujući u jednom pravcu u prosjeku oko 20 km. U vremenu koje je iza nas Kalesija se nije mogla pohvaliti velikim brojem visoko obrazovanih ljudi, ali situacija je danas veoma pogodnija. Na univerzitetima u Bosni i Hercegovini kao i širom svijeta obrazuje se veliki broj mladih ljudi koji će, nadajmo se, izvući Kalesiju iz historijskog okvira nerazvijene i nesvrstane općine.
[izmijeni] Sport
[izmijeni] Društvene djelatnosti
Zna li se da je Kalesija u bivšem sistemu bila pri dnu ljestvice razvijenosti i da je važila kao primjer nerazvijenosti onda nije teško dokučiti na kom stepenu su bila i kulturna dešavanja u ovoj općini. Nastala kao tvorevina komunizma, na pola puta između Tuzle i Zvornika, Kalesija nije bila centar ničega tako da je i ostala na margini svega što se dešavalo i u bivšem sistemu.
Zanimljivo je da tragova kulturnih dešavanja bilo koje vrste na ovim prostorima jednostavno nema , pa je realno pretpostaviti da ih nije ni bilo.Ono po čemu će Kalesija ostati prepoznatljiva je izvorna muzika i to od davne 1968.god. kada izvorna muzika i pjesme " Kalesijske trojke " na svim radio stanicama bivše Jugoslavije prenose glas o Kalesiji pjesmom " Kalesijo puna si mi cvijeća ".
Izvorna muzika će tako postati sinonimom Kalesije. Informacije radi , još jedna skupina sličnog stila, nazvana " Kalesijski zvuci " sa svojim pjesmama nalazi se u svjetskoj enciklopediji muzike i lahko je moguće pronaći ih i na Internetu.
U bivšem sistemu, u sklopu Narodnog univerziteta postojala je biblioteka sa oko 17.000 knjiga. Narodni univerzitet izdavao je i list Kalesijske novine, a kasnije podlistak u Tuzlanskom Frontu slobode. U sklopu univerziteta postojala je i kino sala gdje su se prikazivali filmovi raznih sadržaja.
Nakon ratnih dejstava, u Kalesiji se mnogo toga mijenja na bolje. Nerazvijenost je ostala kao loša uspomena i Kalesija kreće naprijed u svim pa i u kulturnim segmentima.Tokom rata formira se prvi općinski Radio a dugo vremena izlazi i lokalni list " Zeman "
Formira se Bošnjačka Zajednica Kulture Preporod, izlaze prvi romani i zbirke pjesama od autora iz ovog kraja, obnavlja se i ponovo nastavlja rad Gradske biblioteke - "Narodna biblioteka Kalesija", formiraju se kulturno umjetnička društva itd. Jedan od poznatijih autora, književnika jeste Mehmed Đedović, koji svoju pažnju javnosti privukao odličnim djelima od kojih su poznati romani Tragovi, Sjena kurjaka ...
Trenutno su u Kalesiji aktivna dva KUD-a: " Sevdah " Memići i KUD " 14 maj " Tojšići.
Ono što je bitno spomenuti kao revoluciju u kulturološkom smislu su dani kulture u Kalesiji koji se obilježavaju tradicionalno svakog mjeseca oktobra i posredstvom kojih su Kalesiju pohodili brojni pisci i izdavači. Tih dana se u Kalesiji bukvalno živi knjiga.
Formiran je Bosanski Kulturni Centar koji će pod svoje okrilje prihvatiti upravljanje i stimulaciju kulture u ovom gradu, a u planu su i brojni drugi projekti kulturnog sadržaja.
Također treba spomenuti i lokalnu radio stanicu Radio Feral koja plijeni pažnju slušalaca kako iz Kalesije tako i sa područja čitavog kantona odnosno regije.
[izmijeni] Vanjski linkovi
- Kalesija online, sajt kalesijske raje (bs)
- Općina Kalesija, oficijelna stranica (bs)
- Osnovna škola Kalesija (bs)
