Zraka smrti
Izvor: Wikipedija
Zraka smrti je vrsta oružja koje uništava sve pred sobom usmjeravajući energiju u visokoj koncentarciji. Zraka smrti je najpoznatija ljudima preko znanstveno fantastičnih romana, filmova i serija, iako ima čvrstu povijesnu pozadinu.
Sadržaj |
[uredi] Arhimed
Čitava je priča, dakle, započela u 3. st. pr. Kr., kada je Arhimed razvio koncepciju zrcala za paljenje kako bi stvorio prvo oružje u povijesti svijeta utemeljeno na tom načelu. Svi koji su provodili pokuse sa snažnim zrcalima i i lećama za paljenje, kako bi fokusirali fantastično moćne zrake i uništavali predmete s velikih udaljenosti, samo su ponavljali Arhimedovo djelo. Ta zamisao, koju kolokvijalno nazivamo idejom o "smrtonosnoj zraci", živa je već stoljećima.
Vatra se može zapaliti pomoću refleksije, refrakcije, te jednostavnog i složenog stakla ... Paraboličkim presjekom moguće je još učinkovitije s veće udaljenosti i u kraćem vremenu zapaliti predmete koji se nalaze ispred zrcala za paljenje: rastopit će se čak i olovo i lim, srebro i zlato. Zahvaljujući tom izumu, Arhimed je izvješću, zapalio rimsko brodovlje u doba kada je Marcelin opsjedao Sirakuzu. U svome djelu Život Pompilijev Plutarh kaže da je vatra koja je gorjela u Dijaninu hramu (zapravo, hramu božice Veste) zapaljena pomoću toga stakla ("staklo" ovdje valja protumačiti kao "zrcalo"). Postavi li se, dakle, nasuprot Suncu, ... ono će ubrzo zapaliti sve zapaljive predmete A ako je istina da je Arhimed pomoću paraboličkog stakla postavljenog na gradske zidine spalio brodovlje, udaljenost (koja odgovara dosegu odapete strijele) nije mogla biti veća od deset koraka.
Proklo
Grk Zonaras u trećoj knjizi svoje Povijesti piše da je Anastazije ustao protiv Tračanina Vitelija te pozvao Mizijce i Skite neka stanu uza nj; opljačkao je narod u okolici Konstantinopola, a potom opsjeo grad svojim brodovljem. Marijan mu se suprotstavio, te se zametnula bitka na moru. Zahvaljujući napravi koju je izumio Proklo, izvanredan čovjek, koji je tada bio glasovit po filozofiji i matematici, te je poznavao sve tajne najvećega među učenjacima -Arhimeda, a i sam je izumio neke nove naprave, neprijateljsko brodovlje bijaše uništeno. Proklo je od mjedi napravio stakla za paljenje (zrcala za paljenje), i objesio ih na zidine nasuprot neprijateljskom brodovlju; kada su ih dotaknule sunčeve zrake, iz njih je poput munje buknuo plamen te spalio brodove i posadu, na isti način kao što je, prema izvješću Dionovu (Dion Kasije), Arhimed uništio rimsko brodovlje kod Sirakuze.
[uredi] Della Prota
Godine 1589. začeta je ideja o oružju sposobnom da zapali udaljene ciljeve pomoću zrcala za paljenje u smislu "smrtonosne zrake" kakvu danas poznajemo ponajprije iz znanstveno-fantastičnih priča, a potom iz Pentagonovih istraživanja. Valja istaknuti daje bujna mašta renesansnog učenjaka nadahnuće crpila izravno iz Arhimedovih postignuća u 3. st. pr. Kr., zahvaljujući neprekinutoj predaji.
Della Porta zatim opisuje kako izraditi to čudo, ističući kako je pomoću njega u načelu moguće projicirati pisanu poruku na površinu Mjeseca. Njegovi opisi različitih zrcala i stakala za paljenje veoma su opširni, iako više ne spominje drevne pisce i učenjake. Iz della Portinih je izjava očito da su on i njegovi "prijatelji" - ma tko oni bili - pravili pokuse sa zrcalima za paljenje. Ti su prijatelji navodno uspjeli rastopiti zlato i srebro, dok je sam della Porta spomenute materijale uspio samo užariti. Iz svega rečenog očito je da je u njegovo doba bilo ljudi koji Arhimedovo djelo nisu bili spremni prepustiti zaboravu.
[uredi] Athanasius Kircher
Još je jedan izvanredan čovjek pridonio rastućem zanimanju za Arhimedovo zrcalo i mogućim poboljšanjima sličnih naprava. Bio je to Athanasius Kircher (1602.-1680.), jezuitski učenjak i istinski "renesansni čovjek", iako nije pripadao tom razdoblju. Podrijetlom Nijemac, Kircher je od 1633. živio u Rimu, gdje je nakon 47 godina i umro. Bio je blizak prijatelj moćnoga kardinala Barberinija. Postao je rimski prorok u crnoj halji, povjerenik papa i careva, prijatelj vodećih umova Europe i svijeta. Rijetko bi netko posjetio Vječni Grad a da se ne bi pokušao susresti s ocem Kircherom. Njegova su opširna djela očekivana s nestrpljenjem, a u njegovim su pismima drugi vrli učenjaci, poput Leibniza, nalazili dragocjene savjete.
Tko je imao priliku proučiti jednu od Kircherovih golemih knjiga o najrazličitijim temama, mogao je biti samo zapanjen učenjakovom rječitošću i širinom njegovih interesa, a ponajviše naizgled neizmjernim bogatstvom uloženim u pripremu tih djela. Škrinje Rimske crkve očito su bile nepresušan izvor sredstava. Veličanstveni bakrorezi ponajboljih umjetnika, te najfiniji papir i uvez, učinili su Kircherove knjige svojevrsnim umjetničkim djelima.
U knjizi Ars Magna Lucis et Umbrae, Kircher je naširoko pisao o Arhimedu i njegovu zrcalu za paljenje. Objavio je bakrorez, koji Arhimedov pothvat objašnjava refrakcijom, ne pomoću zrcala, nego pomoću divovskog stakla za paljenje. Kircher se također pozabavio Proklovim staklom za paljenje iz Konstantinopola. Dok je della Porta citirao Zonarasa, Kircher je otišao još dalje, navodeći Cecesov odlomak na grčkom, uz koji je podastro latinski prijevod. Kircher je znao za djela Cardana i della Porte, koje navodi uz Galena, Diodora Sicilskog, Livija i Polibija. Posvetio je mnogo prostora analizi della Portinih komentara. Toliko se zainteresirao za zrcala za paljenje, daje čak posjetio Sirakuzu kako bi istražio izvoran lokalitet!
Godine 1766. Louis Dutens sažeo je Kircherove komentare o optici na sljedeći način:
Otac Kircher, pomno proučivši Cecesov opis Arhimedovih zrcala za paljenje, odlučio je svoja saznanja dokazati u praksi; tako je pomoću brojnih ravnih zrcala skupio sunčeve zrake u jednom žarištu, te je na taj način povećao toplinu sunca, a povećavajući broj zrcala, postigao je još veću toplinu ... [Kircher] tvrdi da je u jednom od svojih opita s pet zrcala, koja su usmjeravala zrake sunca u jedno žarište, uspio proizvesti toplinu dostatnu da izazove zapaljenje; pretpostavio je da je na taj način Proklo spalio Vitelijevo brodovlje, te je pozvao sve zainteresirane učenjake neka predlože rješenja za usavršavanje te metode ... Cecesov opis Arhimedova stakla doista je veoma zanimljiv, te i ne treba čuditi što je pobudio Kircherovu pozornost.
[uredi] Buffon
Međutim, u doba kada je Dutens napisao te riječi, akademski je svijet već bio obaviješten o spektakularnom uspjehu grofa Buffona, koji je konstruirao zrcala za paljenje, od kojih se dva danas čuvaju u Parizu. Jedna od njegovih naprava sastavljena je od 168 reflektorskih zrcala. Kircher je također rabio više zrcala te je uspio zapaliti drvo s udaljenosti veće od 300 metara. Ali, Buffon je otišao mnogo dalje, a njegov je uspjeh ostavljao takav dojam da su čak mnogi sumnjičavci bili prisiljeni promijeniti svoje mišljenje o Arhimedu.
Buffon je isprva držao da će mu biti potrebno konkavno zrcalo, procijenivši da bi njegov polumjer zakrivljenosti morao biti otprilike 1220 m, a promjer barem 24 do 30 m. Takvo zrcalo nije moglo biti izgrađeno u Arhimedovo doba, no Buffon je shvatio nešto veoma značajno. Budući da je sunčev kutni promjer ograničen, točka koju bi stvorilo to konkavno zrcalo imala bi promjer od 61 cm, a gotovo jednaka veličina točke mogla bi se postići malim ravnim zrcalima. Dok infinitezimalno mala zrcala (poput mikrokamera) daju istu veličinu točke kao obična zrcala, točka koju daje pravo ravno zrcalo veća je samo s obzirom na veličinu samoga zrcala, odnosno, samo 76 cm za zrcalo od 15 cm. Uvjeren da je i Arhimed došao do iste spoznaje, Buffon je izgradio četverokutnu konstrukciju sastavljenu od 168 ravnih zrcala, dimenzija 20,32 cm x 25,4 cm. Zrcala su se mogla namjestiti tako da su sve njihove točke ležale na cilju. Tu konstrukciju nije bilo lako sastaviti - konačnih 168 zrcala valjalo je izabrati među ukupno 500 zrcala, kako bi se osigurala točno definirana, mala točka na površini udaljenoj 457 m. Međutim, jednom sastavljena, prijenosna se konstrukcija mogla prilagoditi i usmjeriti prema cilju za samo pola sata.
Buffon je pretpostavio da će njegova zrcala biti učinkovita na udaljenosti od otprilike 450 m, što je i potvrdio nizom pokusa s raznim dijelovima konstrukcije, kao i različitim ciljevima i udaljenostima. U podne 23. ožujka 1747. zapalio je kreozotnu bukovu dasku s udaljenosti od 201 m, upotrijebivši samo 40 zrcala, a sat vremena poslije, pomoću 98 zrcala zapalio je kreozotnu i sulfuriranu dasku s udaljenosti od 384 m. Dana 4. travnja, u 4 sata poslijepodne, za djelomice oblačnog vremena, uspio je za manje od 90 sekundi zapaliti mješavinu sulfuriranih borovih iglica i ugljena, s udaljenosti od 457 m. Poslijepodne 10. travnja, za vedrog vremena i s udaljenosti od 457 m, zapalio je kreozotnu borovu dasku pomoću 128 zrcala. Sljedećega dana, s udaljenosti od 61 m pomoću 45 zrcala, rastopio je 2,72 kg tešku limenu čuturicu, a pomoću 117 zrcala rastopio je srebrne listiće. Buffon je uspješno izveo oko dvanaest sličnih pokusa. Loše ga je vrijeme spriječilo da nastavi, no svoj je cilj smatrao ostvarenim. Budući da je i unatoč slabom ranoproljetnom suncu uspio postići rezultate na udaljenosti do 457 m, za Buffona nije bilo dvojbe da će ljeti njegova zrcala biti učinkovita i na udaljenostima od 600, pa čak i 1200 m. Arhimed je mogao učiniti isto da je umjesto staklenih rabio metalna zrcala.
[uredi] Ostali učenjaci
Nije moguće da nastavimo prikazivati brojne rasprave koje su se tijekom povijesti vodile o zrcalima za paljenje. Valja, međutim, istaknuti kako su one rezultirale mnogim zapanjujućim otkrićima. Postoje brojne opskurne publikacije koje objašnjavaju pojedinosti gotovo fantastičnih pothvata sa zrcalima za paljenje. Za njih su, uglavnom, zaslužni njemački učenjaci, čija se izvješća mogu pronaći samo u zaboravljenim njemačkim časopisima iz 18. i 19. stoljeća. Engleski istraživač iz 19. stoljeća, Samuel Parker, konstruirao je leću za paljenje toliko veliku i snažnu da je za samo nekoliko sekundi mogla rastopiti bilo koji metal. Izvorna se naprava navodno čuva negdje u Zabranjenom gradu u Pekingu. Jedna od njegovih manjih leća za paljenje čuva se u muzeju Ashmolean u Oxfordu.
[uredi] Nikola Tesla
Veliki američki izumitelj Nikola Tesla je bio veoma opsjednut stvaranjem zrake smrt kao konačnog oružija koje bi bilo toliko močno da ljudi više ne bi imali želju za ratovanjem. Tesla je zapravo jedini znanstvenik na tom području koji nije koristio suce i ogledala za stvaranje zrake smrti već isključivo struju. Teslina zamisao je bila izgraditi visoke tornjeve koji bi mogli emitirati ogromne količine strujnog naboja koji su u takvom stanju krajnje smrtonosni. Tesla je čak pokušavao prodati taj izum nekolicini zemalja, no nikada nije uspio sklopiti dogovor, jer je tražio previše novaca. Iako su mnogi za Teslinog života mislili da je to nemoguće i da je Tesla poludio, nakon njegove smrti američka vlada je konfiscirala sve njegove radove u području zrake smrti bojeći se da je Tesla bio u pravu i da bi to netko mogao sagraditi.
[uredi] Ioannis Sakas
Na kraju priče, ne smijemo izostaviti nadasve izvanredan pothvat Ioannisa Sakasa. Iako nije znao ništa o Antemiju, Proklu, Kircheru, Buffonu, ili bilo kojemu učenjaku koji je radio opite s velikim zrcalima za paljenje - zapravo, znao je samo za Arhimeda - dr. Sakas je odlučio pokušati ono što su pokušali mnogi prije njega. Samo, mislio je daje prvi!
Dr. Ioannis Sakas rođen je 1925. u Lastrosu na Kreti, a otac mu je bio građevinski inženjer. Ioannis se također zanimao za to područje, te je stekao doktorat iz mehaničkog i električnog inženjerstva. Te je predmete podučavao na Grčkom zrakoplovnom koledžu u Ateni, a od 1954. do lipnja 1973. radio je kao inženjer u Grčkoj elektroprivredi. Još kao sedmogodišnjaka oduševljavala su ga stakla za paljenje, kojima se neprestano poigravao. Mali je Ioannis jednom prilikom čuo priču iz lokalne predaje, naime, da je tlo na Kreti tamno zato što su ga drevni Grci sustavno spaljivali tako što su hodali poljima držeći u rukama stakla za paljenje i usmjeravali fokusirane zrake na tlo. Duboko dirnut tom neobičnom pričom, Ioannis je odlučio otkriti kako su to mogli činiti pomoću stakala za paljenje mnogo većih od onih kojima se sam igrao.
Također kao dijete, Ioannis je čuo i glasovitu priču o Arhimedu, koji je spalio rimsku flotu, te je počeo proučavati Arhimedova djela, pokušavajući u njima otkriti odgovor na zagonetku spaljenih polja. Konačno je ustanovio kako predaja nije istinita, te da je posrijedi zbrkano sjećanje na uporabu stakala kojima su se palile vatre na strništima na koja su Krećani, kako bi postigli bolji učinak, bacali suhe borove grane. Kada bi strnište izgorjelo, tlo bi doista postalo crno. Međutim, Ioannis je do tada bio već posve obuzet željom da oživi Arhimedov pothvat. Nekoliko desetljeća poslije, konačno je ostvario svoj san.
Publikacije
Godine 1966. Ioannis je objavio članak u grčkom časopisu Techike Chronika {Tehničke kronike), gdje je izrazio uvjerenje da je Arhimed spalio rimsko brodovlje pomoću plosnatih bakrenih zrcala veličine štita. (Nije mu bilo poznato da je Proklo opisao kako je Vitelijevu flotu uništio upravo pomoću štitova obješenih na zidine Konstantinopola, što bi značilo da su Proklova zrcala bila također veličine štita.) Iste godine, prije nego što je objavio spomenuti članak, Ioannis je provjerio svoju hipotezu i dokazao da je svoje djelo Arhimed mogao ostvariti upravo pomoću takvih plosnatih zrcala.
Sljedeća relevantna Ioannisova publikacija (na francuskom) pojavila se 1971., tijekom konferencije Mediteranske kooperacije za solarnu energiju. Tu se pozabavio mogućnošću dobivanja energije koncentracijom sunčevih zraka pomoću leća ili zrcala. Članak je bio prepun tehničkih pojedinosti i složenih jednadžbi shvatljivih samo znanstvenicima i inženjerima.
Pokusi
Godine 1971. Ioannis je započeo raditi na svome veličanstvenom projektu. Ustanovio je kako bi bilo najbolje da plosnata zrcala drže ljudi. Zapravo, došao je do istoga zaključka kao i Antemije, iako nije znao za njegove radove. Od Grčke tehničke komore u Ateni pribavio je sredstva za izradu pravokutnih zrcala veličine čovjeka, koja su mu bila potrebna za pokus. Zrcala su bila visoka 1,7 m i široka 0,7 m. Pokazalo se da bi bakar bio preskup, pa je upotrijebio staklo presvučeno bakrenom folijom. Proizvedeno je ukupno 200 takvih zrcala.
Ioannis je pretpostavio da je Arhimed na zidine Sirakuze postavio vojnike koji su držali stakla. On objašnjava:
Arhimedu je bilo lako zamisliti, testirati i upotrijebiti plosnata zrcala, koja sam 1966. eksperimentalno upotrijebio ... Tom sam prilikom dokazao kako je moguće da je Arhimed spalio rimsko brodovlje.
Arhimed je vjerojatno velike plosnate štitove od poliranog bakra koristio umjesto zrcala. Ta su zrcala vojnici raspoređeni na zidinama podizali na zapovijed. Tako se, sukladno udaljenosti neprijateljskih brodova, sunčeva energija na njima fokusirala refleksijom određenog broja zrcala. Primjerice, za prosječnu udaljenost od 30 ili 40 m, bilo bi dovoljno 50 zrcala, dok bi za udaljenost od 100 m (maksimalna udaljenost koju doseže odapeta strijela), bilo potrebno otprilike 200 zrcala kako bi se zapalili dijelovi broda prekriveni smolom. Strijelci i ostatak posade nisu mogli podnijeti toplinu koja se proizvodila na taj način.
Takvim jednostavnim plosnatim zrcalima, koja su se lako prenosila s mjesta na mjesto, Arhimed je uspio iznenaditi neprijatelja, ciljajući u određenu točku. Neprijatelj nije slutio ništa sve do trenutka kada su stotine, ili možda čak i tisuće vojnika podignuli svoje štitove/zrcala, i usmjerili sunčeve zrake na protivničko brodovlje. Učinak je bio brz i siguran. Žrtava možda i nije bilo toliko mnogo, no utjecaj na moral posade bio je u svakom slučaju rušilački?
Prvi pokus. Kako bi svoje ideje dokazao u praksi, Ioannis je dobio potporu profesora E. Stamatisa, urednika Arhimedovih djela (The Works of Archimedes). Ta je ujedinjena znanstvenička fronta uvjerila predsjednika Grčke tehničke komore da odobri novac za pokus i konstrukciju zrcala. Ioannis je dobio pomoć i od Grčke mornarice, koja mu je ustupila velik broj vojnika. Cilj je bio mali drveni brod usidren u Pirejima. Prvi je pokus izveden 26. lipnja 1973., u podnožju brda Himet u Ateni, kada je upotrijebljeno 50 zrcala od stakla presvučenog bakrom i položenih u lagane željezne okvire. Cilj je tada bio drveni model broda udaljen 40 m. Iako je dan bio oblačan, iz broda je za samo 3 sekunde počeo sukljati dim. Zbog nedostatka ljudi (Ioannis tada još nije imao na raspolaganju vojnike), svaki je čovjek morao upravljati s pet zrcala. Ioannis je procijenio daje samo 60 - 70% zrcala uspješno dosegnulo cilj. Zbog vremenskih prilika, svjetlo je bilo slabije, no unatoč tome brod je brzo planuo.
Drugi je pokus bio planiran za 17. srpnja na istome mjestu, ovaj put se planiralo 100 zrcala usmjeriti prema drvenoj meti prekrivenoj smolom i udaljenoj 85 m, a 200 zrcala imala su zapaliti drvenu metu udaljenu 175 m. Međutim, snažan je vjetar spriječio te pokuse. Pedeset sedam dragovoljaca držalo je 57 zrcala usmjerenih prema 70 m udaljenoj meti od šperploče prekrivene smolom, koja se zadimila, ali ne i zapalila. Dragovoljci nisu dovoljno vješto upravljali zrcalima. Ioannis je ocijenio kako bi bilo potrebno 70 zrcala da se na toj udaljenosti postigne zapaljenje.
Treći je pokus izveden 22. srpnja na istoj lokaciji. Svaki je dragovoljac upravljao s pet zrcala, kojih je ukupno bilo 130. Meta je bio komad drveta prekriven smolom i udaljen 100 m. Zapalile su se dvije odvojene točke na meti. U sljedećem pokušaju trebalo je zapaliti dvije male mete udaljene 170 m, no samo se jedna zadimila, pa je Ioannis zaključio kako bi, umjesto 130, za tu udaljenost bilo potrebno 200 zrcala.
Posljednji je pokus izveden 3. studenog u Kepalskom zaljevu, uz suradnju Grčke mornarice. Pomoću 60 zrcala u trenutku je zapaljena meta udaljena 55 m. (Tom je uspjehu nedvojbeno pridonijela disciplina mornara.) Toga je dana bilo sunčano vrijeme bez vjetra.
Službeni pokus izveden je 6. studenog 1973. u Kepalskom zaljevu (Pomorska baza Skaramagas-Atena), uz suradnju Grčke mornarice. Dan je bio djelomice sunčan i bez vjetra. Sedamdeset zrcala držalo je jednako toliko vojnika, na prosječnoj udaljenosti 55 m od mete - malog drvenog čamca dugačkog 2,5 m i prekrivenog smolom. Za samo nekoliko sekundi čamac se počeo dimiti. Tri minute poslije planula je strana brodića okrenuta prema zrcalima. Eksperiment je bio veoma uzbudljiv i u cijelosti uspješan.
Svijetom se brzo proširila vijest o tom događaju. Objavljeni su članci (većina ih je pogrešno navodila Ioannisovo prezime kao Sakkas) u New York Timesu (nedjelja, 11. studenog, uz neke netočnosti), Time Magazineu (26. studenog, u rubrici "Znanost"), Newsweeku (26. studenog, u rubrici "Znanost"), londonskom Scientistu (22. studenog; prezime je bilo točno napisano, no navedeno je mnogo netočnih podataka), itd. Time i Newsweek objavili su točan broj zrcala i mornara, dok ostali časopisi nisu. Sam Ioannis predstavio je svoju teoriju utemeljenu na ranijim pokusima u grčkom časopisu Technike Chronika (Tehničke kronike) iz Atene, u rujnu 1973. (str. 771.-779.). No, cjelovito izvješće o pokusu objavljeno je (na grčkom) u III. knjizi (Tomos I) Arhimedovih djela (u četiri knjige), koju je priredio profesor Stamati i objavio u Ateni 1974., uz četiri prilično loše fotografije (str. 309.-313.). Iako je to bila službena publikacija Ioannisova prijatelja, njegovo je prezime i ovdje pogrešno napisano kao Sakkas! Očito je i Grcima Ioannisovo prezime neobično.
[uredi] Smrtonosna zraka danas
Smrtonosna zraka je danas pronašla svoj pun oblik u koherentnim zrakama kao posljedici "pojačavanja svjetlosti stimuliranom emisijom zračenja" ("Light amplification by stimulated emision of radiation"), odnosno, prema početnim slovima definicije, laseru. Sunce više nije nužno, no zrcalo je još uvijek prisutno, jer se koherentne zrake laserske svjetlosti emitiraju samo nakon prolaska između zrcala u sićušnoj komori. Arhimed još živi!
Američka vojska je danas jedina u svijetu koja koristi laser kao oružije i to prvenstveno za uništavanje balističkih projektila u zraku. Danas je najpoznatiji Jumbo Jet preuređen u jedan veliki laser za uništavanje balističkih projektila.
Mars Science Laboratory (MSL, Marsov znanstveni laboratorij) koji treba za nekoliko godina krenuti prema Marsu imat će ugrađen dojmljiviji hibridni instrument nazvan ChemCam. Riječ je o teleskopskoj kameri čiji je objektiv ujedno i fokuser zrake snažnog lasera. Ta će zraka, široka jedan milimetar, na udaljenosti od više metara moći zagrijati površinu stijene do temperature od blizu deset tisuća stupnjeva Celzija. Tako ispareni materijal će potom biti analiziran spektroskopom u roveru, bez potrebe da vozilo prilazi svakom zanimljivom kamenu! Na taj će način u danom vremenu biti obavljeno puno više analiza tla nego što je moguće u ovom trenutku. Taj "razorni" laser neodoljivo će podsjećati na "zrake smrti" iz znanstveno-fantastičnog klasika Rat svjetova. Moguće je da budu lansirana dva ovakva rovera, ali tek 2011. g.
[uredi] Smrtonosna zraka u književnosti i pop kulturi
- u romanu od H. G. Wellsa "Rat Svjetova" izdanoj 1898. godine pojavljuje se široka upotreba zrake smrti od Marsovaca koji su došli pokoriti zemlju
- prvi animirani crtić "Superman" je prikazivao lik zlog znanstvenika kako uz pomoć zrake smrti topi cijele gradove
- u zbirci ZF priča od Arthura C. Clarkea naslovljenoj "Tales of Ten Worlds (Priče o deset svjetova). Jedna se priča zove "Let there be Light" ("Neka bude svjetlo"), a druga "A Slight Case of Sunstroke" ("Lakši slučaj sunčanice").
- "A Slight Case of Sunstroke" pitka je fantazija o južnoameričkoj republici u kojoj su svi, uključujući njezinu vladu i vojne dužnosnike, opsjednuti nogometom. Narodu te republike na raspolaganju je stadion koji može primiti 100 000 ljudi. Na utakmicama od nacionalnog značenja, prilikom kojih susjedne republike redovito podmićuju suce, 50 000 vojnika dobivaju besplatna mjesta i brošure fine izrade s metalnom pozadinom. Kada podmićeni sudac ne bi priznao pogodak, oglasio bi se rog, a svi bi vojnici podigli svoje brošure, čije bi metalne površine poput zrcala reflektirale sunčevu svjetlost prema sucu. Posljedica toga, kaže Arthur, bila je sljedeća: "Na mjestu na kojemu je stajao sudac pojavila se mala tinjajuća hrpa pepela iz koje se u mirne visine uzdizao tanki stup dima."
- "Let There Be Light". Ispričana je u jednom pubu, a govori o čovjeku imena Edgar koji je, zgrnuvši bogatstvo, otišao u mirovinu i posvetio se astronomiji. Brusio je leće i zanemarivao svoju ženu u nekom udaljenom engleskom selu. Supruga je imala ljubavnika, mladića imena de Vere Courtenav, a Edgar gaje oslijepio zrakom svjetlosti reflektiranom pomoću teleskopskog zrcala * "zrakom pedeset puta snažnijom od bilo kakvog reflektora" - zbog čega je mladić izgubio nadzor nad vozilom, sletio s ceste i pao preko litice. Na kraju priče, pripovjedač u pubu zaključuje:
- "Biti ubijen smrtonosnom zrakom sudbina je primjerena de Vere Courtenavu - s obzirom na okolnosti ne vidim zašto bi netko poricao daje Edgar upotrijebio upravo smrtonosnu zraku. To je doista bila zraka i ona je nekoga ubila. Što biste još htjeli?"
- u televizijskoj seriji "Zvjezdane Staze" ljudi 23. stoljeća kao glavno oružije koriste fazor, što je vrlo smrtonosan laser koji se može podesiti i da samo uspava protivnika
- filmovi "Ratovi Zvijezda" ostali su poznati po velikim svemirskim bitkama koje se vode laserima
[uredi] Vidi još
[uredi] Vanjske poveznice
Solarne zrake smrti ((en))
