Obmanjivanje Gylfija
From Wikipedia
Obmanjivanje Gylfija ( Gylfaginning), sažeti je prikaz nordijske mitologije nastao na Islandu oko 1220. godine. To je zapravo prvi dio Edde Snorrija Sturlsona, najznačajnijeg islandskog srednjovjekovnog pisca i povjesničara, strastveno privrženog tradiciji svoga naroda. Valja napomenuti da je ovo djelo jedini pokušaj sustavnog prikazivanja mitološke predaje u Evropi, te da ništa slično ne postoji ni u antici ni u srednjovjekovnoj književnosti drugih naroda ( Maček, 1997; 6 ).
U Prologu ovog djela Snorri objašnjava postanak poganskih božanstava iz štovanja znamenitih ljudi. On ( pogrešno ) tumači božansku obitelj Ase kao grčke junake iz Troje, koji su nakon njezine propasti došli na sjever ( po Snorriju Asi znači »Azijati« ). Tako se »po uzoru na druge srednjovjekovne europske sredine, skandinavska povijest povezivala s grčkom i rimskom antikom« ( Maček, 1997;7 ). Asi dolaze pod zapovjedništvom Odina, koji ih je preveo preko Njemačke i Danske u Švedsku, gdje su se pomiješali s domorodačkim ženama i započeli novu kulturno – religijsku i jezičnu povijest sjevernih Germana.
Pripovijest počinje kad se švedski kralj Gylfi, »mudar čovjek i vješt čarobnjak«, prerušava u starca Ganglerija i kreće u Asgard, grad moćnih Asa, kako bi otkrio tajne njihove moći i moći njihovih bogova. Po dolasku u dvor Valhall, biva odveden pred tri poglavice; Hara ( Visokog ), Jafnhara ( jednakovisokog ) i Tridija ( Trećeg ). Oni mu kroz cijeli tekst odgovaraju na postavljena pitanja o bogovima, njihovim djelima, postanku i smaku svijeta, a upravo njihovi odgovori predstavljaju skoro sve što je danas poznato o mitologiji nordijskih naroda
U početku, dok još ničeg nije bilo, bilo je pravrijeme. Postojala je samo velika praznina zvana Ginnungagap. Najprije je na jugu bila zemlja Muspell, gdje je bilo svijetlo i vruće, i koju čuva Surt ( Crni ). On će kad svijetu dođe kraj svojim plamenim mačem uništiti sve bogove i ognjem spaliti čitav svijet. Na sjeveru je bio Niflheim, hladno područje. Kad se toplina Muspella spojila s hladnoćom Niflheima, sve se topilo i kapalo, i iz tih se kapljica rodio život u obliku diva Ymira i krave Audhumle. Ymir je začetnik roda mraznih divova, a Audhumla je, ližući slane ledene grude iz njih stvorila prvog čovjeka Borija, čiji je unuk veliki bog Odin. Odin i njegova braća su ubili Ymira, te su od njegova tijela u sredini Ginnungagapa stvorili svijet. Od Ymirove krvi nastali su oceani, mora i jezera, od njegova mesa stvorena je zemlja, od kosti planine, a od zuba i vilice šljunak i stijenje. Uzeli su i Ymirovu lubanju i od nje napravili nebo koje su držala četiri patuljka, Austri ( Istok ), Vestri ( Zapad ), Nordri ( Sjever ) i Sudri ( Jug ). Ymirov je mozak skočio u nebo i nastali su oblaci, a iskre i žar iz Muspella postavljene su u središte Ginnungagapa umjesto zvijezda i planeta. Na poslijetku, od divovih obrva napravljene su utvrde grada Midgarda, gdje su trebali živjeti ljudi.
Kad su Borovi sinovi ( Odin, Vili i Ve ) hodali morskom obalom, našli su drvo jasena i brijesta, te od njih učinili muškarca i ženu. Podarivši im dušu, život, razum, pokretnost, oblik, govor, sluh i vid, bogovi ih odvedoše da žive u Midgardu. Zatim su bogovi u središtu svijeta sebi sagradili utvrdu Asgard i tamo se nastanili.
Nadalje, bogovi objašnjavaju Gylfiju kako se i zašto smjenjuju noć i dan, Mjesec i Sunce, kako je sagrađen most između neba i zemlje Bifrost, te mu govore o postanku i imenima patuljaka, koji su se poput crva rodili iz Ymirova mesa. Zatim mu govore o moćnom stablu Yggdrasilu, koje raste u sredini svijeta, a čije se grane i korijenje protežu po cijeloj zemlji i svim svjetovima. U podnožju tog stabla nalazi se izvor najveće mudrosti, u koji je Odin jednom prilikom stavio svoje oko kako bi tu mudrost i sam stekao.
Potom Gylfi sluša priče o bogovima. Uz bogove Ase postoji još jedna obitelj bogova – Vani. Dvanaest je Asa božanskog roda od kojih je prvi Odin ili Svih – Otac. On savjetuje sve bogove, koji ga, iako veoma moćni, slušaju kao djeca oca. On i jest otac sviju bogova, bog je poginulih u boju, mudrosti i čaranja. Ratnike koji padnu na bojištu Odin odnosi u Valhall, te oni tamo ostaju živjeti, te jedu i piju s bogovima. Nakon Odina slijedi Tor, najjači među bogovima i ljudima. Njegovo ime znači »grom« i on je bog grmljavine. Opasan je pojasom koji udvostručuje njegovu božansku snagu i nosi željezne rukavice, koje mu služe kako bi primio svoj moćni malj Mjollnir ( Munja ). Uz to što je bog groma i munje, neprijatelj je mraznih divova kojima je mnogo puta razbijao lubanje svojim maljem, te tako održavao poredak i ustrojstvo svijeta. Zatim se govori o Odinovu sinu Baldru, najljepšem i najboljem od svih bogova, koji je smrtno stradao krivnjom prevrtljivog i nerijetko vrlo zlog boga Lokija. Smrt Baldrova bijaše najtužniji događaj u povijesti ljudi i bogova. Bog mora, ribarenja i blagostanja nije od roda bogova Asa, već je rođen u zemlji Vana. »On zauzdava vjetar u letu i smiruje more i vatru«. Tyr je najsmioniji i određuje tko će pobijediti u boju, a Bragi bog pjesništva i govorništva. Nakon njih slijede Heimdall, čuvar Asgarda, Frey, bog plodnosti i sin Njordov, Hodr, slijepi bog, Vidar, šutljivi bog, Vali, sin Odinov, Ull, strijelac i skijaš, te Forseti, najbolji sudac među bogovima i ljudima. Tu su i boginje Frigg, boginja – majka i Odinova supruga, Freya, Freyova sestra, božica ljubavi i ljepote i Idun, čuvarica jabuke besmrtnosti, ujedno i Bragijeva supruga. Poslijednji se od bogova Asa spominje Loki. Taj je bog izvor svih laži i spletki kod bogova i ljudi. Iako lijep i pristala izgleda, njegova je narav zla. Izigrao je bogove u svim prilikama, iako im je nerijetko i pomogao svojim savjetima. Najviše se bogovima zamjerio kad je uzrokovao smrt Balderovu, zbog čega su ga okovali i doveli mu zmiju čiji otrov će do kraja svijeta kapati po Lokijevom čelu.
Nakon opisa bogova i boginja, te njihovih uloga, Gylfi zapita o njihovim djelima. Slijede zanimljiva pripovijedanja o doživljajima bogova, a najviše je onih o Toru, najomiljenijem bogu vikinškog doba.
Na kraju bogovi pričaju Gylfiju o propasti svijeta, danu Ragnaröku. Sinovi Muspella će zajahati preko Bifrosta prema bojištu koje se zove Vigrid, što znači »mjesto uzburkano bitkom«. Prvi jaše Surt sa svojim ognjenim mačem. Iz carstva mrtvih isplovljava Naglfari, brod umrlih sagrađen od noktiju mrtvaca. Ogromno čudovište morskih dubina, zmija Midgardsorm i strašni vuk Fenrisulf pridružuju se uništenju svijeta. Protiv njih jašu svi bogovi i ratnici iz Valhalla s Odinom na čelu, te se vodi krvava bitka u kojoj bivaju ubijeni svi bogovi, a potom Surt spaljuje čitav svijet svojim mačem:
Sunce će potamnijeti,
zemlja potonuti u more,
nestat će s neba
sjajne zvijezde;
divljat će oganj
i plamen
i velika vrućina
liznuti do samog neba.
( Voluspa 53 )
To ipak neće biti kraj svijeta zauvijek, jer će iz mora opet izroniti zemlja, zelena i lijepa, a od dvoje ljudi iz Surtova plemena, Lifa i Lieftrasire ( Živi i Životnost ), poteći će ljudi koji će ponovo napučiti čitav svijet. Nakon što mu to ispripovijedaše, Gylfi začu veliku buku i nađe se na praznoj poljani, ne vidjevši više ni grada ni dvora.
