Republika Srpska Krajina
Izvor: Wikipedija
 |
|
 |
|
| Jezici | srpski i srpskohrvatski |
| Nastanak (nepriznat) | 21. prosinca 1990. |
| Nestanak | 5. kolovoz 1995. (osvajanjem Knina) |
| Glavni grad | Knin |
| Površina | ovisno, oko 17 028 km² |
| Stanovništvo | ovisno, oko 468 011 stanovnika |
| Gospodarstvo - BDP - BDP/stan. |
n/a n/a |
| Valuta | Krajinski dinar |
| Vremenska zonae - ljeti |
CET (UTC+1) CEST (UTC+2) |
| Internetski nastavak | n/a |
| Pozivni broj | ??? |
| Nacionalna himna | Bože Pravde |
| {{{notes}}} | |
Republika Srpska Krajina (RSK) bila je međunarodno nepriznata srpska republika unutar Hrvatske. Osnovana je 1991, a većinu teritorija su Oružane snage Republike Hrvatske povratile tijekom 1995, dok je ostatak područja u Baranji, istočnoj Slavoniji i zapadnom Srijemu mirno reintegriran u hrvatski pravni sustav 1998.
Sadržaj |
[uredi] Povijest pojma "Krajina"
[uredi] Stvaranje Vojne krajine
Vojna krajina je povijesni pojam koji zahtijeva temeljitu obradbu. Ukratko se može reći da su turski upadi u Hrvatsku počeli 1414., intenzivirali se tijekom XV. i XVI. stoljeća, a što je sve uslijed više činitelja sredinom XVI. stoljeća dovelo do osnutka zasebnog vojno-teritorijalnoga ustroja koji je postupno sve više potpadao pod zapovjedništvo Bečkoga dvora i Ratnoga vijeća, a glavni mu cilj bijaše, ispočetka, stvaranje protu-turskoga vojnoga obrambenoga pojasa.
Područje Vojne krajine nastalo je od dijelova Hrvatskoga kraljevstva koje je borba protiv Osmanlija silom događaja postupno izuzimala iz jurisdikcije Hrvatskoga sabora i bana i stavljala pod izravnu upravu Habsburgovaca i austrijske vojne mašinerije. Kao formalni početci postojanja Vojne krajine (iako je institucija doživjela nekoliko preustroja) mogu se smatrati podjela Vojne krajine na Hrvatsku i Gornjo-slavonsku, koju je izvršio 1553. vrhovni krajiški zapovjednik Ivan Lenković, te odluka Sabora zemalja unutarnje Austrije iz 1578. o načinu financiranja i strategiji obrane Vojne krajine.
U XVI. i XVII. stoljeću Krajina se organizira oko vojnih utvrda i rijetko je naseljen habsburški vojni rezervat. Od druge polovice i konca XVI. stoljeća naseljavana je mješovitim pučanstvom - domaćim uvojačenim, prebjezima s turskoga područja i raznim austrijskim vojnim postrojbama. Među prebjezima prevladavaju Vlasi, romanizirano paleobalkansko stanovništvo u procesu slavizacije, konfesionalno miješano. Tako se prvi puta na teritoriju Hrvatske pojavljuje značajnija masa istočno-pravoslavnoga pučanstva jer je dobar dio Vlaha pripadao Srpskoj pravoslavnoj crkvi (koja je pod Osmanlijama postojala pod različitim imenima, ovisno o povijesnom trenutku).
[uredi] Stanovništvo Vojne krajine
Teško je procijeniti broj stanovnika Vojne krajine jer se ona u tim burnim vremenima sužavala i širila, pučanstvo se raseljavalo i doseljavalo, pa nešto pouzdanije podatke imamo tek iz 18. stoljeća, kada po popisu iz 1717. Karlovački generalat (Hrvatska krajina) ima 13.034 vojnika, a Varaždinski generalat (Slavonska krajina) 10.919. Brojka cjelokupnoga stanovništva ovisi o procjeni ženskoga stanovništva, staraca i djece. Točniji, ali isto sumarni podatci su Engelove (1776.) i Hietzingerove procjene koje govore o oko 100.000 stanovnika 1652., možda oko 250.000 godine 1717., te za 1785. godinu 523.331 stanovnika (opet procjena, jer je popisano samo muško stanovništvo). Konfesionalno, katolici tvore malu većinu od oko 52 % pučanstva - oko 2/3 u varaždinskom, oko ½ u karlovačkom i oko 1/3 u banskom generalatu.
Ponekad se smatra da je seoba Srba pod Arsenijem Crnojevićem nakon propasti Svete Alijanse u ratovima protiv Turaka 1699., bitno izmijenila konfesionalnu strukturu Vojne krajine, ali to je netočna pretpostavka jer se većina preseljenika naselila u područje sadašnje Vojvodine i južne Ugarske, izvan granica Hrvatsko-slavonske vojne krajine. No, ta je seoba bila važna u drugom pogledu: pomogla je, preko djelovanja srpskih pravoslavnih svećenika, u širenju i učvršćenju srpske etničke svijesti među ranije naseljenim pravoslavnim Vlasima i zaustavila prozelitske pokušaje Bečkoga dvora.
[uredi] Vraćanje krajine Hrvatskoj
Austrijanci su izravno upravljali Krajinom iz Beča, ali Krajina nikada nije postala kraljevska zemlja. Prestankom vojne opasnosti od Turskog carstva, nestalo je potrebe za održavanjem posebne vojne uprave, i vojna uprava se ukida između 1869 i 1871. Godine 1881. Vojna krajina je pripojena civilnoj Hrvatskoj.
U razdoblju do 1918., to je područje dio Hrvatsko-slavonskoga kraljevstva unutar Austro-Ugarske monarhije, bez neke autonomije (za koju, usput, nije postojala nikakva inicijativa). U doba većega dijela Kraljevine SHS, kasnije Jugoslavije, dio je Primorske banovine, a poslije sporazuma Cvetković-Maček 1939. u sastavu je Banovine Hrvatske. Nakon kapitulacije Kraljevine Jugoslavije nalazi se u NDH, a poslije 1945., u FNRJ/SFRJ u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj.
[uredi] Terminološke napomene
Ovdje valja nešto reći o terminologiji:
- ne postoji zemljopisni entitet s kontinuitetom koji bi se nazivao «Krajina». Postojala je, od druge polovice 16. stoljeća do 1881. Vojna krajina, no, to je povijesni pojam koji nema značenja izvan konteksta. «Krajine» koja bi bila išta drugo nego Vojna krajina, što je jasno historijski i geografski ograničen naziv, jednostavno - nema.
- u doba raspadanja SFRJ srpski nacionalni projekt, koji je pokušao stvoriti Veliku Srbiju na razvalinama Jugoslavije, kanio je toj zamišljenoj budućoj pansrpskoj državi pripojiti sva područja izvan ondašnje SR Srbije na kojima su Srbi etnička većina, ignorirajući međurepubličke granice koje su raspadom zemlje postale međudržavnima (poglavito one s Hrvatskom i BiH). Tako je izmišljen pojam «Krajine» e da bi dao svojevrsni povijesni legitimitet srpskim iredentističkim aspiracijama. Dovoljno je reći da se radilo o gruboj krivotvorini jer je područje povijesne Vojne krajine bilo natpolovično etnički hrvatsko u doba uoči ukidanja 1881. (a konfesionalno, koliko je provjerljivo, cijelo doba postojanja hrvatsko-slavonske krajine bijaše većinski katoličko), dok dijelovi sjeverne Dalmacije u kojima su Srbi bili većina, kao i istočne Slavonije i Baranje, u kojima su bili manjina- nikada nisu bili u sastavu Vojne krajine. Sam je pojam Vojne krajine ideološki lažno predstavljen (prije svega u pogledu nacionalnoga i konfesionalnoga sastava), a «pripojena» su mu područja koja nikad nisu bila njegovim dijelom.
- glavna nazivoslovna zbrka dolazi od upotrebe pojma «Krajina», koji implicira da je uistinu između 1881. i 1991. opstojao, ili kao zemljopisno-povijesni, ili kao kvazinacionalni entitet, dio Hrvatske kao «corpus separatum» sa stanovitim, iako teško odredivim identitetom. No, tu se radi o ideološkoj fantaziji: pojam «Krajine» izumljen je u srpskim ekspanzionističkim krugovima tijekom kasnih 1980-ih kao stepenica u teritorijalnom rastroju Hrvatske, s ciljem postupne inkorporacije osvojenoga i etnički očišćenoga područja u državni ustroj buduće proširene Srbije. Stoga je on, izvan područja srpske iredentističke ideologije, prazan i besmislen.
Ukratko - «Krajina» je naziv srpskog ekspanzionističkoga projekta koji je pokušao spojiti tri sastavnice:
1) povijesnu Vojnu krajinu u kojoj su Srbi uvijek bili etnička manjina
2) područja poput dijelova sjeverne Dalmacije u kojima su Srbi bili većina, no koja nisu bila dijelom Vojne krajine
3) područja koja su graničila sa Srbijom i u kojima su Srbi bili znatna manjina. Ti teritoriji nisu bili dijelom Vojne krajine, niti su imali srpsku etničku većinu - no, bili su, zbog blizine granice sa Srbijom, iskoristivi za vojnu agresiju iz države Srbije.
Cijeli je plan, razvidno je, imao jedan cilj: izdvajanje što više Srba iz jurisdikcije Republike Hrvatske, teritorijalno okljaštrenje hrvatske države i uključivanje odvojenih dijelova Hrvatske u zamišljenu proširenu Srbiju u za to pogodnoj budućnosti. Stoga pojam «Krajine», čak i kao oznaka za srpske nacionalne aspiracije u Hrvatskoj prije pokreta kojem je čeonikovao Slobodan Milošević, ne postoji i neće biti u porabi za opis kratkoživuće «Republike Srpske Krajine».
[uredi] Situacija do raspada SFRJ
Političko ponašanje srpskoga stanovništva od ukidanja Vojne granice 1881. do stjecanja samostalnosti Hrvatske 1991. mijenjalo se: u doba Austro-Ugarske monarhije, Srbi su u kontinentalnoj, banskoj Hrvatskoj većim dijelom razdoblja banovanja Khuena-Hedervarya, izrazito protuhrvatski nastrojenoga i vještoga madžarskoga političara, činili okosnicu njegove vlasti (tzv. «Khuenovi Srbi»), što im je omogućavao manipulativni izborni zakon koji je efektivno blokirao hrvatska nastojanja za promjenom vlasti i većom samostalnošću Hrvatske. U Dalmaciji je pak, nakon suradnje hrvatskih i srpskih zastupnika u 1860-im godinama, što je rezultiralo obaranjem talijanaške vlasti u gradovima (Dubrovnik, Split, Šibenik,..), u 1880-ima došlo do raskola na nacionalnoj osnovi i pregrupiranja srpskih sabornika u Dalmatinskom saboru, te početka njihove suradnje s talijanaškim iredentistima. Tako su se od osmoga desetljeća 19. stoljeća u cijeloj Hrvatskoj Srbi politički jasno profilirali kao etnicitet s pretenzijama najčešće suprotstavljenim hrvatskima.
[uredi] Suprotstavljene nacionalne ideologije
Uzroci polarizacije Hrvata i Srba leže u razvitku nacionalnih ideologija u drugoj polovici devetnaestoga stoljeća. Na etničkoj osnovi doseljenih Srba i posrbljenih pravoslavnih inorodaca, srpska se nacija u glavnoj mjeri oblikovala na crtama ideologije koju su formulirali Vuk Karadžić, Ilija Garašanin i dr., a koja je, potpuno formirana, kanila ujediniti sve Srbe u jednoj državi.
Hrvatska je nacija, koja se formirala otprilike u isto doba, svoju kristalizaciju ostvarila kroz dvije ideologije: ekskluzivno hrvatsku, koju je promovirala Stranka Prava predvođena Antom Starčevićem i Eugenom Kvaternikom, te južnoslavensku, koju su snažnije oblikovali Franjo Rački i Josip Juraj Strossmayer. Obje ideologije imale su dubokoga korijena u hrvatskoj povijesti. Gledano post festum, južnoslavenska (jugoslavenska) ideologija često je protuslovno ocijenjivana, a prosudba se kretala između dva ekstrema: po jednima je ta ideologija dobar pokazatelj nezrelosti hrvatske političke elite i njene slabosti koja je utočište tražila u imaginarnim nadnacionalnim kombinacijama; po drugima je južnoslavenska ideologija izraz lukavstva hrvatskoga političkoga uma i predstavlja najbolji mogući izbor u situaciji ograničenoga manevarskoga prostora.
Bilo kako bilo, obje su se hrvatske nacionalne misli srazile sa srpskom, koja je bila jednostavna i jednoznačna: rušenje višenacionalne Habsburške monarhije i stvaranje svesrpske države bijaše strateški cilj, dok je taktika nalagala borbu za jačanje srpskoga nacionalnoga individualiteta kroz razne kompromise, bilo s Peštom, bilo Bečom, bilo Zagrebom. Cijela se situacija još više zakomplicirala na prijelazu 19. u 20. stoljeće, kada dolazi do snaženja jugoslavenskoga integralizma u Hrvatskoj, ali i u Srbiji, uglavnom među sveučilišnom omladinom, no i u krugovima literarno-humanističke inteligencije. Sve je to dovelo do privremenoga otupljivanja oštrice hrvatsko-srpskih sukoba i suradnje hrvatskih i srpskih političara i stranaka (najistaknutiji bijahu Frano Supilo, Ante Trumbić i Svetozar Pribičević). Neto rezultat je bilo priznanje hrvatskim Srbima političke individualnosti (nejasno definirane) i zajedničkoga rada na cilju ujedinjenja južnih Slavena u nekoj nedefiniranoj budućnosti.
Hrvatski Srbi nisu pokazivali želju za teritorijalno-političkom autonomijom budući da je zajednički cilj bila opća južnoslavenska država. Izbijanjem 1. svjetskoga rata položaj Srba u cijeloj zemlji se pogoršao (došlo je i do progona i raznih maltretiranja), a Hrvatsko-srpska koalicija, koju je vodio Svetozar Pribičević, postala je, različitim manevrima i kroz promjenljive okolnosti, glavnim političkim čimbenikom u aktu stvaranja države Slovenaca, Hrvata i Srba 1918.
[uredi] Prva Jugoslavija
Kao najutjecajniji operativni političar novonastale države, Pribičević je vodio politiku nasilnoga jugoslavenskoga unitarizma, što je u praksi značilo potiranje hrvatskih značajki i sloboda, gospodarsku eksploataciju Hrvatske, te je dovelo do opće zatrovanosti hrvatsko-srpskih odnosa. Sam Pribičević nije bio protagonistom velikosrpskih ideja, pa se vremenom sukobio sa srbijanskom političkom elitom i zasnovao savez sa Stjepanom Radićem, tzv. Seljačko-demokratsku koaliciju. Na terenu su ta vrludanja i napetosti imali raznorodne oblike: domaći Srbi su (nerijetko privilegirani) sudjelovali u vojno-policijskoj represiji nad Hrvatima, a u drugim su situacijama ulazili u saveze i koalicije protiv srbijanskih stranaka. Još su veću zbrku unijelo savezništvo dijela srbijanskih stranaka, jugoslavenskih komunista i više regionalnih stranaka, poglavito u 1930-ima kada je glavni protivnik bio beogradski centralizam i omrznuta korupcionaška vlast.
Osnutkom Banovine Hrvatske po prvi je puta u moderno doba došlo do artikulacije srpskoga iredentizma u područjima Hrvatske u kojima su Srbi bili većina ili znatna manjina: budući da granice banovina koje su obasezale Hrvatsku nisu mijenjane (jedini je izuzetak bila općina Dvor), pojavile su se (doduše dosta slabe) inicijative za izdvajanjem tih područja iz okvira Banovine Hrvatske.
[uredi] Drugi svjetski rat
Izbijanje rata, slom Jugoslavije i nastanak NDH doveli su do posve novoga stanja: ustaški progon i pokolji Srba na praktički cijelom području NDH rezultirali su vojnim sukobom znatnoga dijela Hrvata i Srba tijekom 1941., i to najviše u krajevima u kojima su živjeli izmiješani. Srbi u Hrvatskoj su se digli protiv NDH vođeni različitim motivima: golom samoobranom, borbom za ostvarenje velikosrpske države, kao i borbom za federalnu jugoslavensku državu predvođenu komunistima. Ovi posljednji su prevladali u većem dijelu Hrvatske, s izuzetkom jugoistočne Like i sjeverozapadne Dalmacije u kojima je bio dominantan četnički utjecaj. Znak svojevrsne autonomnosti bijaše klub srpskih vijećnika ZAVNOH-a, hrvatske komunističke vlade, dok je prijedlog Moše Pijade, srbijanskog partijskoga čelnika za uspostavom srpske autonomne jedinice u Hrvatskoj, jugoslavenski vođa Josip Broz Tito rezolutno odbio jer je komunistička nacionalna politika polazila od toga da teritorijalno-politička autonomija može doći u obzir samo tamo gdje živi veći dio pripadnika naroda koji nisu južni Slaveni.
[uredi] Razdoblje druge Jugoslavije
Svršetak rata Srbi su u Hrvatskoj dočekali s postotno većim gubitcima od Hrvata, a dio ih je uskoro i koloniziran u Vojvodinu na napuštena ili rekvirirana imanja njemačkoga stanovništva. U razdoblju do početka raspadanja Jugoslavije sredinom 1980-ih, Srbi su tvorili oko 11-14% pučanstva (blizu 12% godine 1991.) Hrvatske.
[uredi] Velikosrpski projekt
Velik je dio Srba migrirao u gradove s hrvatskom većinom, pa je uoči razmahivanja velikosrpskoga pokreta na čelu sa Slobodanom Miloševićem situacija bila sljedeća: Srbi su bili većina u 11 općina, koje su činile prekinuti luk od sjeverne Dalmacije (Obrovac) do Banovine (Dvor). U tim je rijetko naseljenim općinama živjelo manje od 25% hrvatskih Srba, no samo je područje bilo dosta prostrano, tako su stratezi pansrpskoga pokreta zamislili da na temelju činjenice što manje od 3% stanovništva Hrvatske čini etnički srpsku većinu na oko 15-20 % teritorija zemlje pokrenu iredentističku pobunu koja bi, u minimalnoj verziji, esencijalno raskolila hrvatsku državu i onemogućila njeno funkcioniranje.
Zahvaljujući memoarskim djelima samih protagonista projekta pokušaja stvaranja pansrpske države (Borisav Jović, Veljko Kadijević), te vojnim raščlanama stupnjeva realizacije toga cilja (Davor Domazet), dovoljno je jasna opća slika nastanka «Republike Srpske Krajine»- što je pojava neodvojiva od procesa koji su rastočili SFRJ.
Poslije Titove smrti i pobune Albanaca na Kosovu, u sljedećim je godinama došlo do jačanja međunacionalnih napetosti i polarizacija, što je nakon srpske ideološke homogenizacije (Memorandum SANU) dovelo do dolaska Slobodana Miloševića na vlast 1987. Po više pokazatelja, dio je srpskoga vrha JNA još sredinom 1980-ih pripremao razne varijante ili državnoga prevrata, ili amputacije većega dijela Hrvatske u scenariju zamišljenoga raspada (crte na kojima su se odvijali vojni manevri frapantno su se poklapale s Moljevićevom granicom Velike Srbije). Opcije koje bijahu na raspolaganju su sljedeće, silaznim redom poželjnosti:
- centralistička Jugoslavija s ukinutim (kon)federalnim elementom kod odlučivanja
- »Srboslavija», tj. centralistička Jugoslavija u kojoj dominiraju Srbi- bez etnički homogene Slovenije
- optimalna Velika Srbija u koju su od republika zapadno od Drine uključene cijela Bosna i Hercegovina i oko 65% Hrvatske (linija amputacije Virovitica- Karlovac-Karlobag)
- proširena Srbija koja uz cijelu ili bar većinsku BiH uključuje i svih 11 općina sa srpskom većinom
Problem s ovom zadnjom opcijom je bilo postojanje općine Slunj s 65% Hrvata, a koja je prekidala teritorijalni kontinuitet luka većinski srpskih općina od sjeverne Dalmacije do Banovine, kao i činjenica da u još 18 (od ukupnih 115 općina u Hrvatskoj) općina Srbi tvore od 10-50% pučanstva- dakle ne većinu, no i nezanemarivu manjinu.
[uredi] Politička aktivacija Srba
Konsolidacija svesrpskoga pokreta rezultirala je prvim jačim iskazivanjem lojalnosti srpskoga stanovništva u Hrvatskoj Slobodanu Miloševiću. Tako, 28. veljače 1989. u Kninu dolazi do prosvjeda protiv navodne hrvatske i slovenske potpore «albanskom separatizmu». Iste godine, 9.7., kod pravoslavne crkve Lazarica na Kosovu Polju kod Knina organiziran je veliki miting potpore Miloševiću, propraćen velikosrpskim parolama (Ovo je Srbija, Ne damo te zemljo Obilića..). Tijekom mitinga došlo je i do incidenta u kojem je iz zasjede ubijen policajac iz Drniša, 14 mitingaša je uhićeno, a područje je efektivno bilo izvan jurisdikcije hrvatskoga SUP-a. Godine 1990. dolazi do srpskih mitinga u Karlovcu (4.2.) i Petrovoj gori (4.3.), uz nacionalističke parole i ikonografiju, prijetnje ondašnjem hrvatskom komunističkom vodstvu i pozive na ubojstvo Franje Tuđmana, onda još samo predsjednika HDZ-a u tek raspisanim višestranačkim izborima.
17. veljače 1990. u Kninu je osnovan SDS kao stranka Srba u Hrvatskoj. 14. svibnja 1990. JNA oduzima Hrvatskoj oružje Teritorijalne obrane, kojim se moglo naoružati oko 240.000 ljudi (200.000 pušaka, oko 1.400 minobacača i 500 različitih dugih cijevi), te iz toga arsenala počinje naoružavanje lokalnih Srba u mjestima koja su predviđena za potencijalnu pobunu ako Hrvatska ne poklekne pred zahtjevima za promjenu Jugoslavije u centralističku državu.
Cijela je srpska politika od demokratskih izbora u Hrvatskoj i Sloveniji (i, kasnije, u ostalim republikama SFRJ) bila fokusirana na slamanje volje Hrvata za samostalnošću, pri čemu su glavne poluge pritiska bile JNA i srpska nacionalna manjina u Hrvatskoj. Aranžirani su incidenti, širenjem glasina i panike medijski se pripremalo srpsko pučanstvo za vojni sukob, a političke organizacije hrvatskih Srba išle su, slijedeći naputke iz Beograda, za radikalizacijom stavova: 30. 5. 1990. SDS suspendira odnose s Hrvatskim saborom; 25. 7. dolazi do velikog mitinga u mjestašcu Srb u Lici na kojem je objelodanjena Deklaracija o suverenosti i samostalnosti Srba u Hrvatskoj; 17. 8. počinje «balvan revolucija» u Kninu i okolici, kojom se udarilo na hrvatski turizam i gospodarstvo u cjelini- JNA je spriječila intervenciju helikoptera hrvatske policije.
U kolovozu je održan monoetnički referendum kojim su Srbi u područjima u kojima su tvorili većinu glasovali za autonomnu regiju u Hrvatskoj. Taj referendum, na kojem je 99,7% sudionika glasovalo «za», Hrvatski je sabor odbacio zbog neustavnosti. Dana 30. rujna 1990. krajiški Srbi, tj. Nacionalno vijeće srpskog naroda Krajine proglasilo je «autonomiju srpskog naroda na osnovu etničkih i povijesnih granica u kojim živi unutar granica Republike Hrvatske kao federalne jedinice Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije». 18. 8. 1990. Srbi u Gračacu, Obrovcu, Benkovcu, Korenici i drugdje napadaju policijske postaje, što se može računati kao kao službeni početak pobune, pa i rata u Hrvatskoj.
[uredi] Stvaranje "RSK"
Prvi je vođa hrvatskih Srba, još u doba raspadanja komunizma, bio psihijatar i član SANU Jovan Rašković. No, iako je sam u nemaloj mjeri doprinio radikalizaciji situacije, Rašković nije smatran za dovoljno odlučnog vođu, a po nekim podatcima nije bio ni do kraja slijepi provoditelj Miloševićeve politike. Stoga je zamijenjen tipičnim poslušnicima poput kninskoga zubara Milana Babića i policajca Milana Martića. Babićeva samoproglašena vlada objavila je osnutak «Srpske autonomne oblasti Krajina» (SAO Krajina), 21. prosinca 1990, dok je 1. travnja 1991. vlada «SAO Krajine» objavila da se odvaja od Hrvatske i priključuje Jugoslaviji. Također, lokalni vođe srpskih zajednica u istočnoj Hrvatskoj, koje su postupno postale područja izvan hrvatske jurisdikcije, objavili su da se one priljučuju «SAO Krajini»
[uredi] Srpski vojni plan
Radikalizacija stanja je bila, od samoga početka, orkestrirana od pansrpskoga pokreta kojem je čeonikovao Slobodan Milošević. Sudeći prema iskazima sadržanima u knjizi jugoslavenskoga generala Veljka Kadijevića «Moje viđenje raspada», 1993., plan je bio sljedeći: krajem rujna je trebalo «poraziti hrvatsku vojsku potpuno ako situacija dozvoli...ostvariti puno sadejstvo sa srpskim ustanicima u Srpskoj Krajini; omogućiti dovršenje izvlačenja preostalih delova JNA iz Slovenije.». Plan je operacije predviđao se već uporabljenim sredstvima JNA doda još 15 do 18 oklopnih, mehaniziranih i pješačkih brigada kopnene vojske. Prema Kadijeviću:
- «Ideja manevra sadržavala je sledeće osnovne elemente: -potpuno blokirati Hrvatsku iz vazduha i sa mora; -pravce napada glavnih snaga JNA što neposrednije vezivati za oslobođenje srpskih krajeva u Hrvatskoj i garnizona JNA u dubini hrvatske teritorije. U tom cilju ispresecati Hrvatsku na pravcima Gradiška-Virovitica; Bihać-Karlovac-Zagreb; Knin-Zadar; Mostar-Split....jakim snagama iz rejona Herceg Novi-Trebinje, blokirati Dubrovnik sa kopna i izbiti u dolinu Neretve i na taj način sadejstvovati snagama koje nastupaju na pravcu Mostar-Split; - nakon dostizanja određenih objekata, obezbediti i držati granicu Srpske Krajine u Hrvatskoj».
- (Veljko Kadijević: «Moje viđenje raspada», Beograd, 1993., str. 134.-136.)
Iz navedenoga je zorno da je cilj bila potpuna okupacija Hrvatske, kapitulacija hrvatskoga vodstva i prihvaćanje svih srpskih zahtjeva. Operacija je doista i počela u rujnu 1991., no, zbog slabog odziva vojnika (kako novaka, tako i rezervista), u Srbiji i BiH, od nje se moralo odustati. Dosta uspješna mobilizacija među pobunjenim hrvatskim Srbima, kao i u Crnoj Gori, nije mogla nadoknaditi manjak ljudstva. Slab odaziv rezervista u početku plana, te jačanje hrvatskih obrambenih snaga, prisilili su srpsko vodstvo, koje je i upravljalo cijelom operacijom, na promjenu strategije. Dok je prvotni plan bio zapravo vojno-intervencionistički, s nasilnim svrgavanjem demokratski izabrane hrvatske vlasti kao nužnim dijelom, druga se i konačna inačica svela na goli rat za zemlju i teritorij, kojih integralni dio bijaše etničko čišćenje i progon Hrvata sa zacrtanih područja, te esencijalno rat protiv hrvatskoga naroda u svim krajevima Hrvatske.
[uredi] Tijek agresije
Sam tijek događaja je bio dosta brz: cijela se operacija pokušaja podčinjavanja ili komadanja Hrvatske odigrala, sve većim intenzitetom, u nekoliko koraka:
- u pripremnom razdoblju, otprilike od prijelaza 1988. na 1989. do «balvan revolucije» u ljeto 1990. traju pokušaji provociranja hrvatskih vodstava i traženja saveznika u hrvatskoj političkoj eliti za rušenje vlasti u Hrvatskoj
- od ljeta 1990. do samoproglašenja «Sao Krajine» u travnju 1991. i slovenskoga rata u lipnju i srpnju 1991. JNA i lokalna srpska vodstva u Hrvatskoj orkestriraju niz sukoba, incidenata ne bi li se dobilo povoda za vojnu intervenciju JNA s ciljem rušenja hrvatske vlasti. Dolazi do postupnoga kliženja u ratno stanje na više hrvatskih područja, srpsko-JNA odcjepljenja dijelova Hrvatske izvan državne jurisdikcije, stvaranja paradržavnih i paralelnih institucija vlasti teledirigiranih iz Beograda, maltretiranja i progona Hrvata, gdje je god to bilo moguće, iz teritorija unutar zamišljenih granica Velike Srbije
- poslije slovenskoga rata agresija združenih snaga JNA, lokalnih hrvatskih Srba, te dobrovoljaca iz Srbije, Crne Gore i Bosne i Hercegovine (nekoliko tisuća ljudi, možda i desetaka tisuća), integriranih u zapovjedno-operativni sustav JNA (koja je u međuvremenu transformirana u velikosrpsku vojsku). Rat na području Hrvatske, te u rubnim dijelovima Bosne i Hercegovine, dosiže vrhunac u razdoblju od srpnja do prosinca 1991. Vojne su operacije, kao i cijela situacija, obrađeni u tekstu o Domovinskom ratu.
Osnovne su značajke razdoblja vojne agresije sljedeće:
a) JNA je ušla u rat praktički svim raspoloživim snagama (angažirala je 4 od 6 postojećih oklopnih brigada i 10 od 11 mehaniziranih), no, zbog više činitelja, od kojih su najvažniji bili otpor hrvatskoga naroda, uspješna strategija hrvatskoga vodstva, slab borbeni moral srbijanskih postrojbi te zbrka u zapovijedanju mješavinom JNA kao organizirane vojske, lokalnih snaga pobunjenih Srba koje su prerastale u novu vojsku i paravojnih dobrovoljačkih postrojbi iz Srbije i Bosne i Hercegovine- nije ostvaren velikosrpski projekt. Okupirano je 26 % područja RH, a sama je agresija, kao i uspostava novoga sustava vlasti na svim razinama (vojnoj, policijskoj, gospodarskoj, monetarno-financijskoj, ideološkoj) upravljana iz Srbije pod kontrolom Slobodana Miloševića. Taj su dio samozvane vlasti locirane u Kninu (Milan Babić, Milan Martić) proglasile 19. prosinca 1991. za Republiku Srpsku Krajinu kojoj su se priključila u veljači 1992. okupirana područja u zapadnoj i istočnoj Slavoniji.
b) od oko 580.000 Srba koliko je živjelo u Hrvatskoj 1991., velik je broj bio zahvaćen ideologijom srpskoga ekspanzionizma i komadanja Hrvatske- što je uglavnom opravdavano formulom da Srbi kao nacija imaju pravo na samoodređenje, bez obzira na republičke granice, te da svi Srbi žele i trebaju živjeti u jednoj, vlastitoj nacionalnoj državi. Iako je proteklo dosta vremena, još nije dovoljno jasno koliki je dio hrvatskih Srba sudjelovao u agresiji Srbije i JNA na Hrvatsku. Glede samih Srba u Hrvatskoj, događalo se nekoliko simultanih procesa: većina se Srba na područjima u kojima su činili etnički majoritet priključila velikosrpskom projektu, dok je manjina, ne želeći sudjelovati u tom, emigrirala u Hrvatsku, Srbiju, Crnu Goru, Sloveniju i druge europske i izvaneuropske zemlje. U narastajućem sukobu, hrvatski Srbi na područjima u kojima bijahu u manjini ponašali su se različito: dio je na područjima koja graniče sa zacrtanom «RSK» također ušao u mašineriju agresije; dio je emigrirao; dio se priključio hrvatskim vojnim snagama. Također, određeni je broj, bilo ideološki motiviran, bilo kao reakcija na maltretiranja i prijetnje koje su se zbivale na teritoriju pod kontrolom hrvatskih vlasti, a do kojih je došlo ili kao reakcija na srpsku agresiju ili su bili izrazom šovinističke netrpeljivosti i koristoljublja- prešao na područje «RSK». U svim tim komešanjima može se reći da je neto rezultat bio da je na ozemlju «RSK» 1992. bilo oko 200.000 ljudi, skoro isključivo Srba, dok je u samoj Hrvatskoj ostalo 150.000-180.000 Srba. Preostali dio je iselio u Srbiju, zapadnu Europu i druge zemlje.
c) samo je stvaranje «RSK» dovelo do etničkih progona i izbjeglištva: u 1991. Hrvatska je imala preko 550.000 prognanika i izbjeglica, te još 150.000 izbjeglica u inozemstvu. Došlo je do pravoga egzodusa Hrvata s područja izloženoga agresiji, poglavito hrvatskoga Podunavlja, Banovine, Like, Korduna, sjeverne Dalmacije i dijelova Slavonije. Od početka 1992. velik se dio ljudi vratio, no prognanici Hrvati iz «RSK» nisu: još 1995., uoči »Oluje», broj prognanih Hrvata bio je blizu 200.000, uz oko 60.000 u inozemstvu.
d) ponašanje tzv. međunarodne zajednice i velikih sila bilo je, pretežito, na crti potpore očuvanju Jugoslavije i blokadi pokušaja Hrvatske da se naoruža i slomi srbijansku agresiju, što je izraženo u rezoluciji Vijeća sigurnosti. Za pregovarače na terenu, poglavito Cyrusa Vancea i lorda Carringtona, velik dio hrvatskoga javnoga mnijenja drži da su efektivno pomagali srbijanskoj agresiji.
 |
Ovaj dio članka nema wikipoveznica ili ih ima premalo. Pomozite Wikipediji i dopunite ga. |
U siječnju 1992. predsjednici Tuđman i Milošević potpisali su prijekid vatre, pa je došlo do primjene tzv. Vanceova plana, po američkom diplomatu Cyrusu Vanceu. Po tom su planu Ujedinjeni narodi trebali preuzeti privremenu vlast nad okupiranim hrvatskim područjem. Značajke plana bijahu: podjela područja u četiri tzv. UNPA (United Nations Protected Area) zone; povlačenje JNA iz tih zona; povratak prognanika u domove; zaštita ljudskih, građanskih i nacionalnih prava na područjima pod zaštitom Ujedinjenih naroda. Postrojbe UN-a, porijeklom iz više zemalja (Finska, Irak, Danska, Francuska, Nigerija, Kanada, Rusija,...) bile su organizirane u UNPROFOR (United Nations Protection Force)- tzv. zaštitne snage Ujedinjenih naroda, s početnim mandatom od godine dana.
[uredi] Procjene broja stanovnika
Jedna od teško provjerljivih varijabli je broj stanovnika «RSK». Po podatku koji se nalazi na službenoj stranici ICTY-a, http://www.un.org/icty/indictment/english/mil-ii011008e.htm , etnički raspored uoči rata je bio sljedeći:
| UNPA zone Sjever i Jug | UNPA sektor Zapad | UNPA sektor Istok | |
|---|---|---|---|
| Srbi | 168,437 (67%) | 14,161 (60%) | 61,492 (32%) |
| Hrvati | 70,708 (28%) | 6,864 (29%) | 90,454 (47%) |
| ostali | 13,101 (5%) | 2,577 (11%) | 40,217 (21%) |
| (Izvor: ICTY) | |||
Po ovim je brojkama 1991. na četiri UNPA sektora živjelo 168,026 Hrvata, 244.090 Srba i 55.895 hrvatskih državljana drugih nacionalnosti.
No, to se razlikuje od brojaka koje su objavljene u službenim hrvatskim glasilima, a iznose:
| UNPA zone Sjever i Jug | UNPA sektor Zapad | UNPA sektor Istok | |
|---|---|---|---|
| Srbi | 169 906 (67%) | 35 206 (35%) | 57 208 (30%) |
| Hrvati | 69 646 (28%) | 43 063 (43%) | 92 398 (49%) |
| ostali | 13 183 (6%) | 21 183 (21%) | 35 578 (21%) |
Po hrvatskim je podatcima na području četiri UNPA sektora prije rata živjelo 205.107 Hrvata, 258.320 Srba i 72.944 hrvatska državljana drugih nacionalnosti.
Usporedimo li te brojke s prethodno navedenima, vidimo da se otprilike poklapaju postotci u sektorima Sjever i Jug-no, ne i apsolutne brojke, a i brojke i postotci se razlikuju za područja zapadne i istočne Slavonije. Iako je sama UNP zona zapadne Slavonije bila veća od okupiranoga područja, to ne objašnjava diskrepanciju jer je broj stanovnika različit: brojka iz ICTY-eve optužnice daje za UNPA sektor Zapad sveukupni broj stanovnika prije rata nešto preko 23.000, što je nerealno mala brojka; za UNPA sektor Istok postotci i apsolutne brojke su približni, no ne i egzaktni, dok je za zbroj stanovnika kombiniranih UNPA sektora Sjever i Jug očito učinjena pogrješka: postotci su, kao i apsolutne brojke samo aproksimativni. Opći bi zaključak bio da, s možebitnim izuzetkom UNPA sektora Zapad u kojem su, možda, uračunate bitno sužene granice, podatci s Web stranice ICTY-a samo približno odgovaraju stanju na sektoru Istok, dok je prikaz demografskoga stanja zbroja sviju sektora dosta velik promašaj: dok broj Srba oscilira za oko 6%, Hrvata je manji za oko 20%, a ostalih nacionalnosti za oko 24%.
Uzmu li se u obzir svi mogući elementi demografskih promjena kod srpskoga pučanstva: iseljavanje iz UNPA sektora, useljavanje iz krajeva RH pod legitimnom vlašću, useljavanje iz Srbije i BiH (nelegalno, zbog drugoga državljanstva), broj popisanih srpskih izbjeglica u Srbiji i Crnoj Gori u prvoj polovici 1990-ih, broj popisanih iseljenika u zapadnoj Europi- potpuno je nemoguće da je broj stanovnika «RSK» bio takav kakvim su ga prikazivali provizorni «krajinski» popisi, a koji govore o preko 400.000 stanovnika «RSK» (katkad i preko 450.000), mahom Srba. Ako dodamo tomu da je po procjenama hrvatskih vlasti nakon «Oluje» izbjeglo sve skupa oko 130.000-140.000 stanovnika iz UNPA zona Sjever i Jug, a po procjeni UN-a između 150.000 i 200.000- nameće se podatak da se broj ljudi na okupiranim hrvatskim područjima ustrojenima u 4 UNPA sektora kretao oko 200.000 do 250.000. Također, podatci o broju nesrpskoga stanovništva na okupiranim područjima potvrđuju hrvatska izvješća od tom da je u prvoj polovici 1995. Hrvatska imala 200.000 prognanika, uz još 60.000 u inozemstvu.
[uredi] Prikaz "RSK" do nestanka
Tijekom tri i pol godine, na hrvatskim su se okupiranima područjima pod nominalnom zaštitom UNPROFOR-a odvijali sljedeći procesi:
UNPROFOR nije izvršio svoje osnovne zadaće, pa su se lokalni Srbi angažirali na nekoliko polja koje bijahu u suprotnosti s bilo kakvim mirovnim projektima; na područjima pod «nadzorom» UNPROFOR-a ubijeno je oko 600 Hrvata, najviše staraca i starica; srušeni su do kraja praktički svi katolički vjerski objekti i uništeni i opljačkani hrvatski kulturni spomenici-muzeji, arhive, arheološki spomenici, dok su bila ugrožena i najveća prirodna blaga RH kao Plitvička jezera i Kopački rit.
O razlozima neučinkovitosti UNPROFOR-a postoje različite prosudbe – po jednima je to bio posljedak parazitiranja i dobre plaćenosti samih snaga UN-a, koje u povijesti nijedan sukob nisu dovele do pravednoga kraja, nego su samo cementirale stanje na terenu jer im je ostanak ad infinitum odgovarao zbog materijalnih povlastica; po drugima radilo se o svjesnoj politici koja je, teledirigirana od srpskih političkih simpatizera (Rusija, Britanija, Francuska), smjerala iscrpljivanjem i odugovlačenjem prisliti Hrvatsku na gradualnu kapitulaciju.
Budući da su se u svibnju i lipnju srpske snage na UNPA zonama osjećale zaštićenima odbile su se razoružati i svesti na razinu policijskih snaga; vojno su se angažirale u napadima na Bihaćki džep i proboju Posavskoga koridora; nastavili su granatirati hrvatske gradove (Zadar, Gospić, Karlovac, Sisak, Novu Gradišku, Osijek, Vinkovce,..); nastavljena je politika stvaranja srpske države na tlu UNPA područja preko jačanja institucija «Republike Srpske Krajine» i odbijanja ili opstruiranja pregovora s hrvatskim državnim vlastima; intenzivirana je pljačka hrvatskoga gospodarstva, najvidljivije u sektoru Istok gdje su lokalne paravojne postrojbe predvođene Željkom Ražnatovićem-Arkanom crpile i krijumčarile naftu iz postrojenja u Đeletovcima, te pljačkale vinarske podrume u Erdutu.
[uredi] Krajinsko gospodarstvo
Gospodarski život na četiri UNPA zone u tih je tri i pol godine okupacije bio praktički zamro: osim eksploatacije navedenih područja, u postojećim zauzetim proizvodnim pogonima (Gavrilović u Petrinji, TVIK u Kninu, Pamučna predionica u Glini,..) nije bilo iole značajnije gospodarske aktivnosti, dok se o pokretanju novih pogona nije ni mislilo. Poljodjelstvo je bilo na niskoj razini, prometna infrastruktura je propadala, građevinska je djelatnost bila skoro nepostojeća, stopa nezaposlenosti tolika da ju bijaše besmisleno ocjenjivati u racionalnim ekonomskim kategorijama.
Cijela je «Krajina» ostavljala dojam politički napuhanoga projekta održavanoga, koliko-toliko, nadom da će splet srbijanske pomoći i međunarodne opstrukcije hrvatske želje za integracijom UNPA područja trajati do neke neodređene, po mogućnosti «vječne» budućnosti. Jedan od pokazatelja neodrživosti «RSK» je i praktički nikakva gospodarska djelatnost- samo 1993. ondašnja SR Jugoslavija dala je za održanje te tvorevine milijardu i dvjesto sedamdest milijuna US $ (1.270 milijuna US $). U «RSK» je vladala hiperinflacija domaćega dinara- platežnoga sredstva nepriznatoga igdje drugdje.
[uredi] Politički život
Na lokalnom su se planu nastavili obračuni političkih čelnika pripadnika ove ili one struje, pristaša i protivnika Miloševića i/ili Šešeljevih radikala (često motivirani osobnim materijalnim interesima). Na vlasti su se smjenjivali, u ovisnosti o lojalnosti Miloševiću Goran Hadžić, Milan Babić i Milan Martić. Sam je srbijanski predsjednik igrao dvostruku igru: pokušavao je, koliko je mogao, održati «RSK» i sprječavao njenu integraciju u hrvatski društveno-pravni poredak, kaneći slabiti i iscrpljivati RH u najvećoj mogućoj mjeri; s druge je strane, svjestan nerealnosti pružanja vojne potpore u vidu ulaska u mogući totalni rat s Hrvatskom i pritisnut međunarodnim gospodarskim sankcijama i spoznajom o nepovrjedivosti međunarodnih granica kako ih je definirala Badinterova komisija, odbijao formalnu integraciju sa srpskim političkim tvorevinama u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.
[uredi] Nestanak RSK
Jačanje Hrvatske (iako usporeno zbog hrvatsko-muslimanskoga sukoba u BiH 1993.-1994.) na svim poljima, te slabljenje Srbije i njenih depandansi, pogotovo u 1994. i kasnije, dovelo je do vojnoga sloma i nestanka «RSK». Vojska «RSK» (službeno nazvana Srpska vojska Krajine) brojala je 1994 i 1995. oko 50.-60.000 ljudi, od toga oko 40.000 u UNPA zonama Sjever i Jug, oko 15.000 u sektoru Istok, te oko 8.000 u sektoru Zapadna Slavonija. Dobro naoružana, ta je vojska ipak dijelila sudbinu ukupnoga stanovništva što se očitovala u demoralizaciji, iscpljenosti i besperspektivnosti. Nakon nekoliko vojnih operacija u kojima je Hrvatska načela područje pod vlašću «RSK» (Maslenica, Medački džep)- u svibnju 1995. nestala je bivša «Sao Zapadna Slavonija» (Operacija Bljesak), a u kolovozu 1995. glavno područje «Krajine» u Oluji. U obje je posljednje operacije, zajedno s vojskom, pobjeglo praktički svo srpsko pučanstvo- po većini procjena, zajedno oko 150.000-200.000 ljudi iz triju UNPA sektora. Posljednji je sektor, Istok, koji je pokrivao Baranju, dio Srijema i najistočniji dio Slavonije, mirno integriran u pravni sustav RH 1998., nakon sporazuma u Daytonu 1995. i Erdutu- proces je proveden pod nadzorom postrojbi UN-a nazvanih UNTAES.
[uredi] Ocjena
«Republika Srpska Krajina» rezultat je fenomena koji je obilježio posljednje desetljeće 20. stoljeća: sloma komunističkoga sustava i nastanka nacionalnih država na razvalinama propalih višenacionalnih zemalja održavanih mješavinom ideološke diktature i vojne sile. No, za razliku od mirnoga razlaza koji se zbio u Čehoslovačkoj i lokalnih nasilnih međunacionalnih sukoba i obračuna koji nisu prerasli u širi rat (osim, djelomice, u slučaju Armenije i Azerbejdžana) na području raspadnutoga SSSR-a, u državama je bivše SFRJ došlo do pravoga rata i rasplamsavanja jednoga od glavnih svjetskih žarišta, sve zbog jedne jedine stvari: ideologije Velike Srbije.
Nijanse i razjašnjenja se mogu razlikovati u detaljima, no neke su stvari, po svemu sudeći, neprijeporne: prirodna težnja svakoga naroda da živi u vlastitoj nacionalnoj državi, u praksi suprotstavljena za nacionalnu integraciju neugodnoj činjenici da najudaljeniji otoci nacionalnoga korpusa žive u drugim zemljama, u slučaju je SFRJ i Hrvatske vodila oživotvorenju srpskoga nacionalnoga projekta staroga preko 150 godina. Također, povijest je više puta, a bjelodano u slučaju nacističke Njemačke, pokazala da pokušaji inkorporiranja vlastitih udaljenih nacionalnih zajednica nužno vode nasilnomu prekrajanju granica, radikalnoj indoktrinaciji o manjoj vrijednosti protivnika koji su preprjekom teritorijalnomu ujedinjenju, ratnomu sukobu s većim brojem susjednih naroda zbog velikih apetita koji imaju za cilj prisvajanje prostora koji nisu pokriveni etnosom koji navodno «traži prava», te, konačno, slomu samoga zacrtanoga projekta.
U slučaju «Rapublike Srpske Krajine» ta je politika kanila okupirati cijelu Hrvatsku, pa, kada to nije uspjelo, oko 70 % RH, a nakon neuspjeha i toga plana, zaustavila se, do svoga kraha, na okupaciji 26 % područja Hrvatske. Mogu se navoditi uzroci i posljedice takvoga ponašanja, ići u prošlost koliko god se hoće, no, nespornim ostaje sljedeće: srpska politika što je smjerala otkinuti dio Hrvatske i pripojiti ga, tempom koji ovisi o nizu silnica, zamišljenoj proširenoj srpskoj državi- imala je i ima, bar idejnu i verbalnu, potporu u većini srpskoga naroda, kako u Hrvatskoj, tako i u cjelini. I deset godina poslije sloma «RSK» to je vidljivo u publicističkoj, povjesničarskoj i ideološko-nacionalnoj produkciji glavne struje u srpskom i srbijanskom životu: o tom bjelodano svjedoče kako primitivni bulevarski pamfleti, tako i ekskluzivna izdanja središnjih srpskih znanstvenih i kulturnih institucija, od SANU do raznih instituta i fakulteta. O tom svjedoči i popularnost pojedinačno najsnažnije srpske političke stranke, radikala, te niz drugih pokazatelja- od ispitivanja javnoga mnijenja do poteza u glavnoj struji srbijanske i srpske politike.
Nakon nestanka «RSK» moguće je pitanje: je li išta ostalo od nje i koja je njena baština? Osim groteskne «vlade u izbjeglištvu» i sličnih institucija- postoje li dublji i trajniji povijesni posljedci?
Zaključno se može navesti nekoliko procjena: hrvatski Srbi, koji su doživjeli nacionalno buđenje sredinom 19. stoljeća i u narednih stoljeće i pol bijahu nezaobilaznim činiteljem oblikovanja hrvatske sudbine i povijesti, prestali su to definitivno biti – kao što je rekao jedan britanski publicist: «Htjeli su imati sve i izgubili su sve.». S tim u svezi valja spomenuti dva nedovoljno razjašnjena fenomena: naime, po podatcima hrvatskih vlasti (iako to još nije do kraja obrađeno), trećina Srba koja je ostala živjeti na područjima pod kontrolom legalnih vlasti, sudjelovala je u Domovinskom ratu nadprosječno: čineći oko 3-4% stanovništva, hrvatski su Srbi tvorili preko 10% pripadnika Hrvatske vojske. Ta pojava, kao i još neke, svjedoči da je velikosrpska ideologija, iako i dalje prisutna u dijelu srpskoga stanovništva u Hrvatskoj, nerealna kao ozbiljna politička opcija u budućnosti. Na pitanje o ozbiljnosti kao i težini srpskoga iredentizma u Hrvatskoj može se jednoznačno odgovoriti: kao i talijanski i madžarski iredentizam, vjerojatno će ostati nazočan kao iritacija koja može kao rezultantu imati samo rast hrvatske nacionalne homogenizacije.
Drugi, još interesantniji fenomen je neuspjeh u realizaciji velikosrpskoga projekta u samoj Srbiji: ima li se u vidu da je odziv na mobilizaciju u Srbiji bio veoma slab (npr. po Kadijeviću, od predviđenih 5 brigada iz Srbije na zapadnoslavonsko bojište stigla je svega jedna i pol, a i ta se ubrzo razbježala; na Gospić su trebale doći 4 srbijanske brigade, a došla je nepopunjena jedna, sa sličnom bojnom učinkovitošću), može se zaključiti da većina stanovnika u Srbiji, iako spremna za nacionalno parolašenje i mitingašenja- ne vjeruje u srpski velikonacionalni projekt na toj razini da bi bila voljna boriti se za nj. Taj raskol između relativne ideološke homogenosti u teoriji i pasivnosti u praksi najbolji je znak besperpektivnosti srpskoga nacionalnoga projekta u obliku kakav je i sada eksponiran u medijskome prostoru. Post festum, moglo bi se zaključiti: baština je «RSK» slom srpskih iredentističkih planova na tlu Hrvatske, masovni bijeg privrženika te ideologije i integracija ostalih hrvatskih Srba u hrvatsko društvo.
[uredi] Vanjske poveznice
[uredi] Pogledajte
[uredi] Literatura
- Dragutin Pavličević (ur.): Vojna krajina: povijesni pregled-historiografija-rasprave, SN Liber, 1984, Zagreb
- Mirko Valentić: Vojna krajina i pitanje njezina ujedinjenja s Hrvatskom 1849-1881, CHP, 1981, Zagreb
- Kronologija rata (1989-1998), HIC, 1998, Zagreb
- Dušan Bilandžić: Hrvatska moderna povijest, GM, 1999, Zagreb
- Davor Marijan: Smrt oklopne brigade, Zoro, 2002, Zagreb-Sarajevo
- Davor Marijan: Bitka za Vukovar, HIP, 2004, Zagreb
- Davor Domazet-Lošo: Hrvatska i veliko ratište, Udruga Sv. Jurja, 2002, Zagreb
[uredi] Izvori
- "The Army of Serbian Krajina", Jane's Intelligence Review, 1 October 1993
- Final Report of the United Nations Commission of Experts, 28 Dec 1994: The military structure, strategy and tactics of the warring factions
- "Operation Storm - Attack on the Krajina", Jane's Intelligence Review, 1 November 1995
- Initial Indictment of Slobodan Milošević - Croatia, ICTY, 8 October 2001
- Initial Indictment of Milan Babić, 17 November 2003
